vidim ja u komentarima da ste spomenuli, skoro pa sve moje dileme, koje sam ima pisajući post. moram priznati da me iznenadilo koliko vas prizna samo prva mista i pobjedu. mislim, da je to normalno skroz. i stvarno ne mislim (joj, koliko mislim u tako malo vrimena) da sam neki luđak jer želim u nečemu što radim biti bolji od drugih. pa zar to nije motiv za napredak? jer kako ćeš se natjerati da ideš naprid i popravljaš se u nečemu, ako si u startu zadovoljan samim tim što sudjeluješ? to možda može proći, ako si mlad, ono na početku karijere pa treba skupljati iskustvo, ali u onom trenutku kad shvatiš da vridiš, onda pretpostavljam da je bitna samo pobjeda. da se vratim miloj Anji. aj pljujte me, ali ona je meni baš slatka, onako okrugo lice kad se nasmije: -))) dakle, žena skija već 6 - 7 godina. među najboljima je. postiže uspjehe ako je janica ozlijeđena i kad joj janica dopusti: -)) i vjerojatno je svjesna da je ova bolja. ali zar je to razlog da se u startu preda i ide napadati drugo misto? spomenuli ste da je vrhunska sportašica i da bi trebala imati čvršće živce pa zar to nije malo licemjerno? radi mira u kući bolje je da glumi? ono gurnimo pod tapet sve te emocije dok se kamere ne maknu zašto? uvik se tu sitim ivaniševića, i trećeg izgubljenog finala wimbledona ' 98. on, onako ful razočaran, ne zna što bi od sebe. mićo plače s njim. a goran govori kako se sampras usra u prvom tie breaku, pa drugom... kako je na kraju puka u trećem. i virujem da nam je svima bilo ža gorana. nismo se ljutili što se ne smije, što ne veliča samprasovu igru nego govori kako je bio blizu, ali neke sitnice su presudile. to je zapravo ono što sam htio reći. naša subjektivnost. jer mi smo sad veliki sportaši kad imamo rezultate, i svima se čudimo kako ne znaju prihvatiti poraz, i kako su baš bezobrazni, i svašta.... zbog toga sam se i upita što bi bilo da je anja hrvatica.