Naime iz uvoda je vidljivo da reflektiram, dapače pretendiram na najviši komunikacijski nivo koji je dosada viđen u ovom regionu, te molim da inferirnija publika prestane apsorbirati ova prudencijalno-genijalnu analizu o našem mašinbravaru.

Ne pretendiram da je moje mišljenje ispravno, a sva druga kriva.

Dakako, ovdje iz razumljivih razloga to ne pretendiram činiti, ali zato namjeravam ukazati na neke činjenice koje potpomažu razotkrivanju povezanosti zločina s funkcijom uspostave, učvršćenja i održanja na vlasti komunističkog totalitarnog režima nakon završetka Drugog svjetskog rata, kazao je Begonja te potom upoznao okupljene sa slučajem Petra Proface iz Poljane koji se nekoliko dana nakon kapitulacije Italije vratio u svoje mjesto i htio se staviti na raspolaganje NOP-u, no ubrzo je nestao, a potom i ubijen, kako se kasnije saznalo, po nalogu Narodnooslobodilačkog odbora Sutomišćica, jer su odbornici, kako je kazao Begonja, " bez ikakve istrage i isključivo prema vlastitom nahođenju, uzeli sebi za pravo da zaključe kako je spomenuti Profaca bio fašista, a onda valjda i narodni neprijatelj zbog čega je trebao odmah biti smaknut. "

Ja pretendiram velike torbe s puno džepova (pretinaca) radi čega mi nije kaos, ali ih zato rijetko mijenjam.

1. " osjećam se dužnim napomenuti da nipošto ne pretendiram iscrpiti sva njegova značenja a niti problematizirati svaki zamijećeni moment. "

U ovoj situaciji Hajduk ima ogromnu konkurenciju na mjestima kojima ja pretendiram, a iz Dinama bi na ljeto mogli otići Olić i Balaban, čime će se otvoriti mjesta za nove napadače govori Lovrek.

- Nemamo službeno niti jednu zvjezdicu niti ne pretendiram na dobivanje jer zvjezdice ne znače ama baš ništa.

Ne bih htio da me se krivo shvati, Lesnar je nezgodan i vrlo opasan protivnik, ali ja kao borac starog kova ipak pretendiram tehniku.

Iako je bilo lijepih i dugih haljina, osobno pretendiram da se, posebice u ova toplija vremena koja samo što nisu, na kratke haljinice.

Ja ne pretendiram, a vjerojatno ni premijer da dajemo konačne sudove ", odgovorio je večeras Josipović u intervjuu Media servisu na pitanje ima li različito mišljenje od premijera o tome treba li šef SOA-e kontaktirati osobu iz kriminalnog miljea.

U mojim godinama ne pretendiram da budem predsjednik kluba, ima boljih i mlađih ljudi za tu ulogu, ali mogu njima pomoći.

Ja ne lažem, ali ne pretendiram da sam dobar musliman.

Ne pretendiram da moj stav bude i jedini, ali ću uložit trud da o mojoj sudbini ne odlučuje bilo koji pojedinac (ponajmanje ovako ograničen), ili bilo tko drugi van ove sredine kao što je počela biti praksa.

Bez obzira na sve, pretendiram na zaključak da smo mi favoriti - zaključuje Blažević.

Ja uistinu ne pretendiram da moje misli i stavovi bilo kome budu Sveto pismo, golemoj većini ovdje i nisu, ali koristim priliku napisati vam i neke stvari koje većini nisu dostupne, a u koje imam uvid.

To je samo jedan brend koji ide... Ja ne pretendiram da to bude umjetnost i da to bude nešto unikatno skroz.

I ma kako zvučalo pretenciozno, a i jest i mora biti, jer pretendiram na mjesto gradonačelnika grada do kojega mi je najviše stalo, niti sav cinizam niti dobronamjerni savjeti, me ne mogu demotivirati u nastojanju da ljude pridobivam za zajednički napor da unapeđujemo naš društveni okoliš, povećavamo našu društvenu odgovornost, osiguravamo perspektive za nove naraštaje,. da se i mi kao generacija ubilježimo u milenijsko trajanje ovoga grada, kako sam to jednom već napisao.

Ja " ivo " ne pretendiram da govorim u ičije ime nego svoje.

Uvijek sam naglašavao da su moji zapisi vrlo osobni, da pišem o sebi i svojim doživljajima, o svom shvaćanju kazališta, da ne pretendiram na to da bilo koga uvjerim kako je moje gledanje na kazalište jedino moguće, nego da pišem povijest sebe kao gledatelja, a ne toliko povijest zagrebačkoga kazališta.

Ne pretendiram niti na jedno mjesto u NO, niti na bilo kakav položaj ili radno mjesto u javnom segmentu života.

No kao sto rekoh, ne pretendiram da se bavim tumacenjima povijesti tog dijela svijeta..

Očekujem pomoć i " ispravak netočnog navoda ", jer ne pretendiram da sam najbolje upoznat o relevantnim pitanjima.

Jako radim na ideologiji, ali ne pretendiram da sve izmislim od početka.

Moj prijevod treba tretirati kao moj konfucijanski doživljaj; ne pretendiram da je savršen, a engleski tekst svatko može skinuti i ostvariti vlastitu konfucijansku avanturu.

Iako znam da imate već dosta pitanja o tome mene zanima biste li mi Vi mogli reći nešto o državnome natjecanju iz geografije budući da mi je ovo prvi puta da pretendiram na državnu razinu natjecanja srednjih škola

mhmmmmmm. ove točkice, a mogao bi tako naslagati 50 redova, samo su grafički prikaz konsternacije tim stavom. kako isusekristemilibože? pa dobro, možda i jest tako, al jedino uz uvjet da je u ponoć 99. na nultu svim stanovnicima ove planetice istovremeno resetirano pamćenje na nulu. otkad sam, nažalost, odrastao ne običavam se pozicionirati dušebrižničko elitističkim stavom tipa zabrinutog nad vascelim blesavim svijetom koji baš ništa ne kuži. a ja sam, eto, strašne li sudbe, u zadanim okolnostima najpametniji prejadno mi je to, kilavo i prepuno rupa. i onak, uvijek kad se suočim s nečim meni beznadno pogrešnim prva mi je misao - ja sam u krivu mora da je opet riječ o nekoj posve mojoj mojoj mikrokozmičkoj krivici. ovaj puta s makrokozmičkim posljedicama nemoguće je da sva ta imaginarna bulumenta konzumenata, ajpodaša, empetricaša, teenyja i posthipija, kritičara, blogera, majspejsovaca i trendsetera nema pojma, a ja koji tvrdim da su nulte bolna kitetina nad kitetinama imam pravo hm, to bi bilo fakat čudno. bit će da sam toliko ostario pa ne čujem i ne vidim, ne percipiram svu tu super mjuzu, te super frajere koji će za sobom ostaviti nikad ničim izbrisivi trag. jer tako sjajna decenija bit će nit vodilja i svijetlo u mraku generacijama i generacijama poslije nas? mora da sam jako jako star i jako jako potrošen, osjetila su mi skroz izlizana, mentalni klitoris poliven anestetikom i očito više ništa ne primam. ne lijepi se za mene. ili je ljepilo privilegij teenagera? o, ne starče, ljepilo je izašlo iz mode već dugo vjerujem da je muzički biznis stvoren i bazira se isključivo na povlađivanju 15 godišnjacima. za njih se formiraju trendovi, brendiraju market lideri, za njih se izmišljaju pop ikone jer, star si onog trenutka kad prvo sebi, a onda i drugima poručiš ovo sad, ovo danas je kita, sve što valja bilo je u ono neko naše vrijeme i počinješ živjeti i uživati isključivo u svom virtualno senilnom okviru foldera s tiranosaurusima. problem je što niti znam niti želim tako razmišljati i stvari postavljati gore navedenim praobrascem. jebemumiša, svjestan sam da je svaka generalizacija prilično skliska i slijepa ulica. baš suprotno, (svakodnevno) očajnički se trudim, gle čuda, i to baš zadnjih 10 godina pronaći nešto vrijedno u recentnoj muzici. i sto mu jelenjih koža, muka je to. muka mi je, bolje rečeno. čudna je stvar s ljudima koji se profesionalno bave muzikom (uzmite to bavljenje relativno. a profesionalizam još relativnije. pisao sam o tome u prošlom postu): šmrc, skrušeno priznajem ne palim radio čim ustanem, ni automatski ni poluautomatski, nit imam omiljen obrok mjuze za jutro. a to je bitno jer vele da se po jutru dan poznaje;) bogami ništa se po tom pitanju ne mijenja ni oko podneva. oh, ne, kad ne radim sam ili s bandom naprosto žudim za tišinom. isto tako, u autu samo molim boga da lucija ne žica da se stavi neki cd. fuf, kratkog je vijeka ta nada, otprilike ni 20 m vožnje ne prođe i ja već super nadrkano bauljam po svim spržencima u svim zakutcima putničke kabine. koje sam, da ne bude zabune, osobno istorentao i ispržio. nitko me nije tjerao, nit mi išta preporučavao (lažem, i ja sam kad izađem iz studija samo konzumentić pametnih i mi smo sve što vole mladi portala, a ti žive od preporuka). među inim spržotinima puno je nultih traženja, čekiranja i čekičanja. ipak, prije no što player proguta nule i jedinice, najčešće, da me nitko ne vidi ispustim duuugi frustrirani aaaaaaahhhh. ko prije endodoncije kod čika zube. srećom, psihofizički poremećaji najčešće izfejdaju već u prvoj pjesmi i zna se desiti i da se nakon par songova malčice o (t) pustim. čaaak., hahaha. valjda se slično osjeća i porno glumac kad ga supruga nakon snimanja umjetničkih filmova ujutro zapita za bračne dužnosti. čudno mi je i to kako nulte koje globalno promatrano muzički predstavljaju samo ponavljanje gradiva (pritom mislim na recentno rokenrol čerečenje 60 - ih i 70 - ih do iznemoglosti, a u popu inzistiranje na najgroznijim trash bljuzgetinama iz 80 - ih), uopće mogu konkurirati svojim platformama u prošlosti. mislim, moguće je u teoriji, ali nažalost uvijek zezne ta prokleta praksa rapidno propadajući muzički (i svaki drugi, da se razumijemo) showbizz godinama panično traži nešto što si je sam nametnuo kao postulat: HIT. tako se ko na traci manufakturiraju potencijalni kreatori tog troslovnog pojma, al, hita i dalje nema. hit nije subjektivna kategorija. hit je kad vascela vasiona u nekom trenutku ničice legne na pod pred vrlo konkretnim trominutniom slatkišem. i ovom susedu bude super, a onoj susedi drek, al svi znaju da je to što nas istovremeno miluje i terorizira hit dokaz da pravog hita nema je da industrija cijelo desetljeće prvenstveno prodaje spiku, prodaje foldere i podfoldere, uvaljuje se publishingom u reklame, filmove i telemobilne kompanije, tamo gdje je razvijenija (ovdje ne, ovo je Faf) uspješno dila merch, ulazi u izdavaštvo, panično izmišlja naplatu svoje lako ukradljive robe, pokušava na sve mile načine, platno i besplatno al hita nema. upravo zato jer uvijek i samo i u svemu inzistira na hitu. tako metastazirani okvir ni slučajno ne može poroditi nešto što junaci s početka ovog teksta nazivaju jednom od najboljih dekada ikada. naravno, netko će reći, jebeš hit, ima vrijedne muzike koja uopće ne pretendira postati jahačem apokalipse. ja sam valjda prvi od prvih u malenoj partizanskoj koloni koja se s tim slaže i jedino tako vidi sunčev sustav u kakvoj takvoj ravnoteži. ipak, pričamo o industriji; njeni postulati ne pružaju pravu šansu nemirnima. showbizz brother je nervozan ko leptir, živčan ko pekinezer i gladan ko godzilla. ima sve manje i manje vremena. žuri mu se, jako mu se žuri. sve mu teže pada glumatanje da je sve okej, sve neuvjerljiviji je spin da ako, ah ah ah, baš trenutno i ne sija sunce na prozorčiću treba samo popraviti rolete i sve će zabljesnuti ko na barbieinoj svadbi. kao, vjerujte nam, znamo što radimo okej, pustimo sad vječne teme i vratimo se na one malo manje vječne; što sam to otkrio u (pr) oteklom desetljeću, i što to nije dovučeno iz avetinje bolje prošlosti (bljaks). napominjem, ovo nije ni rang lista, ni preporuka, nit pametovanje, nit poredak vrijednosti, a kamoli pokušaj ozbiljnog presjeka i vertikala kvalitete muzike zadnjeg desetljeća. nek se time bave oni koji su plaćeni za to. ne pretendiram valorizirati muziku (velim, tu imam big no) nego prvenstveno sebe i svoj odnos prema njoj u posljednjem desetljeću. i to što je kraće moguće, bez suvišne metaforike, podataka i fikcije. tko je kad, s kim, zašto, prije ili poslije, kmeee, ne tiče me se.. tako je najpoštenije, zar ne. dakle;

Zahvaljujem na dopuni, dugo nisam bio na bijakovu, ne provjeravamsvaku točku posta, jer ne pretendiram biti britannica, poantu posta si shvatio, jer se ne bi napio vode u podnožju deponija.

Idem sad sredjivat neke fotke, ima ih par dobrih od proslog vikenda, bijah u Londru slikavat rodicu, obukli smo ju u Catherine Deneve pa smo radili puno crno-bijelog, jos uvijek pretendiram na titulu fotografa, neki kazu da je to s konja na magarca u odnosu na moju zvanicnu titulu ali protiv ljubavi se nikad nije moglo..

Mogao bih sada servirati štivo sentimentalne naravi, mogao bih se i rasplakati, a to nije zgodno za jednog vođu kao što pretendiram da jesam.

Ja se, naime, ne bih ponosila rezultatima stranke (bloka) od ispod 4 % potpore birackog tijela u drzavi u kojoj populacija koju pretendiram zastupati (a samo ime to govori) sacinjava vise od cetvrtine stanovnistva i definitivno svi imaju pravo glasa.