Ide Miljenko Jergović ulicom, ruke zario duboko u džepove, pretovaren mislima čiji se višak nakupljao u tamnim natečenim podočnjacima - brada mu guta mjesečinu, gleda pred sebe i žustro grabi; gledamo ga nas trojica s ograde kroz kolutove dima, cimamo jedan drugoga laktovima, jel ' to Jerga, jest, Jerga je, pogledavamo se zavjerenički, pa kao po naredbi (a i ne bijaše to drugo doli unutrašnja naredba) odbacimo opuške i hop s ograde pa za njim, mučaljivi, krupnim koracima, srdaca sve nemirnijih, niz dvije ulice, pa niz treću, i već mu bijasmo sasvim blizu, koliko je od kandelabra do kandelabra, dahtavi i drhtavi i uzavreli, i sjene ga naše dotakoše kadli on iznenada potrči svom snagom i arlaukne U pomoć, a mi ga umah sustignemo, uspjenjeli, posve unezvjereni, pa ga oborimo na pod i stanemo ga žestoko cipelariti, a on zaplače, zaplače gorko, vapijući Nemojte, ljudi, nemojte, i mi ga udarimo još pokoji put, ali splasne nam bijes, sažalimo se nad njim - suze mu oblile lice, strašna grimasa boli, i krv zgrušana od prašine u bradi mjesečinastoj, i mi se udaljimo mučaljivi, krupnim koracima, srdaca sve nemirnijih.