Prevrćem tu svoj pinklec, razvezujem mu vrpce, izvlačim iz njega svoje drage kapi, zaglađujem mu niti, utkivam nove.

Glava mi visi, još ostala je sekunda, prevrćem slike u glavi, ostatke razbijenoga življenja, brišem posljednju suzu, mičem stolicu pod nogama,

Prevrćem se u krevetu i razmišljam.

Pa dok ambiciozno i hvalevrijedno prevrćem stranice, prva jutarnja kava spokojno miruje u šalici.

Sjedim pokraj mora, točajem noge i prevrćem misli kadli se pojavi jato riba.

Da sad ne prevrćem cijeli prilog (možete ga pogledati ovdje), bitna stavka tog dana je bila da se kroz sifon nije moglo, reporterka je radila intervju sa Alanom na rubu sifona, Tihi snimao našom kamerom jer je RTL-ova bila prevelika za provući se do tog mjesta (a ni snimatelj baš nije manjeg obujma).

ima li čovjek dušu? naravno, kako bi bez nje. priznajem sretao sam neke što su se trudili da je dobro prikriju, ali... a gdje li se, dovraga, nalazi taj organ kad ga do sada nisam uspio naći niti u jednom anatomskom atlasu svijeta. a tražio sam, od onih staroegipatskih do najsuvremenijih internetskih. tek nešto malo srednjovjekovnih naznaka o njenom postojanja uvjerava me da je tu negdje, u dubini nakupine jednostavnih stanica što su, na nagovor prevaranta Gena, odlučili sklepati ovaj organizam što ga nosim (bez da su za njega tražili moju ikakvu privolu). i koju bi to onda svrhu trebao imati jedan takav nevidljivi organ u ovom mom mehanizmu u kojem svaki njegov djelić ima svoju strogo definiranu ulogu. jedino što mi pada na pamet jest skladište. ali ne ono skladište u koje se slaže gotova roba spremna za lifrovanje po trgovinama. takvo više prilići mozgu. nakupina informacija kao nekakav repromterijal u mozgu prođe kroz završnu obradu i onda se uskladišti sve dok se ne plasira dalje kao dobro uklopljen stav. ne, nije to ni ono skladište otpadnog materijala koje nikom ne treba i gomila se dok ne dođe neko povoljno vrijeme da ga se isprazni na deponiju nepotrebnih stvari. nije moja duša takvo skladište. to je skladište naizgled nepotrebno potrebnih stvari, ona drvena polica u kutu podruma, ona kartonska kutija u garaži što se rijetko otvara, ono krilo ormara koja se nikad ne preslagiva, onaj tamni kutak sobe u kojem se ne briše prašina, djelić tavana iza zavjese od paučine, velika drvena škrinja u kojoj su bez reda i smisla pobacani misli, osjećaji i sjećanja. sve što za života skupih, i onog dobrog i onog lošeg, a što, iz bilo kog razloga, ne htjedoh ili nemogah pokazati ili izreći, sve što sam trebao, a nisam uradio, sve što sam htio, a nisam znao ili smio, bacih u tu kartonsku kutiju, tu nepreslagivanu policu, tu drvenu škrinju ojačanu ukrasima od kovanog željeza i zabravljenu velikim metalnim klučem i ostavih da samuje zaboravljeno. i prisiljavam se, svaki put kad iznova u tu škrinju ubacujem neke nedosanjane snove, neke neizrečene istine što bole više od laži, neke događaje što prijete da postanu uspomene, da ne pogledam, da ne prevrćem, da ne kopam po tim beskorisno korisnim sitnicama jer znam u kakvoj se posudi otrov čuva. i okrećem pogled, kad uz škripu zahrđalih šarki podižem taj poklopac od stoljetne hrastovine, jer znam kako blješte odbaćene misli, znam kako sladunjavom pjesmom, kao sirene odiseja, mame neizgovorene rijeći ' volim te ', jer znam kako tužno zapomaže, kao ostavljeni ranjenik na bojištu, jedna lipanjska noć. i pokušavam, s vremena na vrijeme, izprazniti djelić te pretrpane škrinje izvlačeći, nasumice, iz te gomile, neke stvarčice i ostavljati ih, kao igračku u izlogu, na jednoj stranici bloga, potajno se nadajući da će se nekom dovoljno dopasti da je uzme sebi, da završi u nečijoj pretrpanoj škrinji. u jednom takvom otvranju tog skladišta velikih sitnica, negdje s kraja prošle godine, neoprezno sam, iz tog zatočeništva, pustio neka prastara sjećanja. pokazalo se da nisu zaboravila svoga tamničara i osveta je bila... baš onakva kako se mogu osvetiti neka sjećanja. i što sam mogao? boriti se protiv njih? nisam navikao boriti se sam protiv sebe, ne znam kojim se to oružijem suprostaviti sebi... možda je kukavički, ali pobjegao sam bez riječi, s par nabrzinu skupljenih stvari i djelićem plavokose Stvarnosti, ostavljajući da neki šinteri po zadatku i iz zadovoljstva pohvataju odbjegle krvoloke...

' Volim ga najviše na svijetu i jako sam ponosan na njega, ali ponekad se uhvatim kako prevrćem očima na pusta pitanja o njemu ', jednom prilikom je ispričao.

I dok neodlučno prevrćem plastične omotače prilazi mi ljubazna prodavačica: Hm, ne, gospodine, vi ste ipak 44. Vi gledate košulje veličine 42. Sigurna sam, vi ste 44. Pomalo zbunjeno škiljim prema njoj nevješto glumeći zahvalnost. Ali ja sam do sada nosio košulje veličine 42 pomislih u sebi.

Ponovo prevrćem plastične omotače s košuljama: bijela mi je nekako jednostavna, plava monotona, kockasta preupadljiva...

Tu sam u web župnom uredu i prevrćem po compu neke stare zapise.

Prvi gubim kontrolu ja (Cile) pod pritiskom Shogy-a na repu - prevrćem se na početku trećeg kruga i odustajem od utrke.

Kada moja iritiranost i nestrpljenje dođu do određene razine, Marcie napušta sobu, a ja se prevrćem u krevetu neko vrijeme prije nego zaspim.

- Meni je dosta što su me naučili da na ekranu prevrćem i slažem one karte

Uglavnom bunarim po prošlosti prevrćem novine i časopise iz dvadesetih i tridesetih godina i pronalazim priče koje me fasciniraju.

I tako sad prevrćem jednu pametnu knjigu, igram se kao pas sa slasnom kosti, ne bih li pojednostavio njezin sadržaj u prihvatljiv novinski prikaz i tako napravio jednu pametnu i korisnu stvar u svom životu.

- Mekan - ponavljam i ja i prevrćem riječ u mislima.

No, postoji još jedna zanimljivost među knjigama koje prevrćem politika straha.

Prevrćem očima skupa s njom i zagledam se u policu s puzzlama.

Nedvojbeno je da je dijete svom roditelju na prvom mjestu, ali bez obzira na tu činjenicu ipak se moramo zamisliti kada mladi tata za svoje jednogodišnje dijete kaže (preuzeto iz časopisa »Dijete« u izdanju kuće Vjesnik d. d.): »Već sada se bojim za maloga i stalno prevrćem po glavi dilemu - odgojit ga da bude spretan ili pak moralan i dobar, zbog čega će se jako namučiti u životu.« Odgojiti znači stvoriti čvrste sposobnosti i vještine: poticati općenitu predodređenost za mudro i korisno ponašanje (L.

Zahtjevan je, traži od mene da svaku noć prevrćem bezbrojne stranice antologije viceva, u potrazi za onom pravom.

Prevrćem malo papire, ma tu je dobri stari Google.

Stariji od njih nabija mi cijev puške u leđa i tjera da podižem i prevrćem stvari po kući.

Sad prevrćem po starim materijalima što umjesto razmatranja uz mob staviti.

Pri ulasku u čamac, skoro padam i prevrćem cijeli čamac, jer sam stao točno na veslo nasred poda.

Prevrćem se noću po ovom uzničkom krevetu, jurišam na konju s mačem u ruci na okrugle kamene mlinove koje pokreću vjetrovi, danju bilježim hrvatsku povijest, ovo sramotno vrijeme žabokrečine hrvatske apatije.

Sretna, mirna, kao i svaki puta kada krećem put Remeta, utonula u sjedište Slavijatransovog busa, prevrćem po glavi lijepe uspomene, trenutke sklada u mome životu, pa onda ne razmišljam niti o čemu posebno, utonem u mir, odmaram oči na bojama proljetnog neba, priroda se tek počela razbuđivati.

Onako na papiru, dok prevrćem listove i čitam stihove neprestano po glavi prevrćem prizore iz Avdićevih nastupa koje sam pohodio.

Prije nego krenem prevrćem po kazetama.

Prevrćem se po palači u nadi da ću naći neki položaj gdje me neće ništa boljeti.