Možda je prerano (ili prekasno) zazivati u pomoć duh liturgijske obnove Drugoga vatikanskog sabora; možda je prezahtjevno vjernike, a posebno one koji su odgovorni za zajednicu, upućivati na teološke i liturgijske postulate, ali to je jedini put koji se neće pokazati stranputicom ili se pretvoriti u žučljivu polemiku o kriterijima, estetici, umjetničkim vrijednostima, tradiciji, svrsi, sadržajima, prilagođavanju suvremenosti, neporecivoj baštini