ne želim opravdavati nepromišljeni postupak policajca ali tek istraga i vještaćenje oružja treba utvrditi u kojoj mjeri je doista kriv. možda je na oružju pukao izvlakač (što se, teoretski, može dogoditi bilo kada) pa je metak ostao u cijevi, bez obzira na višestruko povlačenje navlake cijevi, tko zna od kada. tada je policajčeva krivnja djelomična i sastoji se samo u tome da nije pogledao u cijev, što mora se priznati, ne djeluje profesionalno u moguće punom hodniku suda. nadalje smatram da se pravilno propisanim radnjama prijema i nakon povratka oružja sa privremene pohrane, mogao prevenirati sporni slučaj. kao umirovljeni časnik znam kako je to po vojnoj policiji bilo riješeno u HV-i. na porti gdje je bila obveza privremene pohrane osobnog naoružanja nalazio se primjereno dimenzioniran i načinjen drveni sanduk napunjen pijeskom koji je na gornjem dijelu imao metalni lijevak i rupu. po predaji oružja, osoba koja je predavala oružje bila je obvezna pred portirom izvaditi okvir (koji je ostajao kod nje), gurnuti cijev u narečenu rupu sanduka i izvršiti repetiranje i opaljenje na prezno. tek nakon toga portir je preuzimao oružje na pohranu. po povratku opet je osoba kojoj je vraćeno oružje pred portirom ponovila postupak repetiranja i pucanja na prazno, a tek onda vrativši okvir u oružje mogla napustiti štićeni prostor. slažem se da je jedno gađanje godišnje premalo za uvježbanost policajca a to se očituje i u tome da se vrlo mali broj policajaca (iako vjerojatno ponekad postoje stvarni razlozi) uopće odlučuje na uporabu oružja osim za pucanje u zrak iz upozorenja. uzrok je upravo neuvježbanost i strah da metak ne završi u krivoj meti. međutim tko hoće nađe način a tko neće nađe izgovor. uzmeš par metaka i pravac streljana, kamenolom, neka osama, mala meta i pali. nije potrebno ispucati tačke streljiva da bi se bilo u kakvoj takvoj formi da bi se bez straha u promašaj (pod pretpostavkom realne udaljenosti) uporabilo oružje.