Na tom je otoku " koji se brine sam za sebe " autorica s obitelji provodila djetinja ljeta, baš kao i u romanu u kojem djevojčica Sophija i njena baka (i otac čija je prisutnost naznačena i snažno postoji, pridana mu je važnost na više razina, ali " ne ometa " radnju i igru djevojčice i starice) iz praznine izmišljaju svijetove, stvaraju puninu, od kutija šibica i blata grade Veneciju, od mravi plemiće, u mulju kopaju kanale, od kore drveta rezbare brodove, promatraju ptice i skupljaju njihovo perje, dive se moru i izmišljaju priče, pišu disertaciju o kišnim glistama, ali i vode ozbiljne razgovore o Bogu, vragu, vremenu, smrti, starosti i mladosti, iznad svega, njih dvije žive nepatvorenost ljeta, udišu i dodiruju prirodu i stapaju se s njom.