Sve što sam mu stavila pod nos u mailu kad sam se osjećala jadnom i zakinutom: ti mene ne obraduješ ni čipsom, niti pivom. zato sam i onda to napisala. više me se ne sjetiš. ti meni bez imalo srama kažeš da te se ne sjetim i ja se mjenjam, kupujem ti čokoladice... čak se i prošli tjedan to desilo da si ušao u benzinsku i kupio sebi čokoladu. ti smiješ sve prigovoriti, ja ne smijem reći ni a. (valjda se svi obračamo imenima kad stvarno želimo nešto ozbiljno reći) nikad. i šutim. i dok šutim je u redu. nije mi to drago. obećao si mi da ćeš mi kupiti cvijeće, tražila sam. jebe se meni za cvijeće, ali više ne znam način kak da pridobijem tu pažnju od tebe. ja pitam kad je tvojoj mami rođendan, ja njoj kupujem poklon, a ti se mene ne sjetiš u tjedan dana. i oprosti što opet spominjem kompjuter, ali on je najbitniji na svijetu. jebote kompjuter.