Glavne su tvrdnje sljedeće: nacionalni se standardni jezik u europskom krugu naziva po narodu, a ne zemlji, pa je stoga logično da se standardni jezik Bošnjaka zove bošnjački, a ne bosanski (jer ne postoji bosanski narod); pozivanja na spomene nazivka« bosanski jezik »u daljnjoj prošlosti besmislena su, jer se radi o bar dvije zbrke - miješanju sinkronije i dijakronije, tj. sadašnjega i prijašnjega stanja jezika u kojima se u sadašnjosti govori o nacionalnom standardnome jeziku, a u prošlosti o jednom od književnih idioma što su tek ulazili u proces jezične standardizacije; te o kaosu u etno-konfesionalnim označiteljima jer je pojam« bosanski jezik »vidljivo češće spominjan u hrvatskome sociokulturnome krugu s posve drugačijim konotacijama nego što su one koje se odnose na suvremeni jezik Bošnjaka; inzistiranje Bošnjaka na imenu« bosanski jezik »u značenju bošnjačkoga znak je pretenzija Bošnjaka-muslimana u nakani da se ostvari nacionalna dominacija u Bosni i Hercegovini; svatko ima pravo zvati svoj jezik kako hoće, no, nitko ne može natjerati Hrvate da u svom jeziku prihvate ime koje drže neprimjerenim.