Ne radi se o tome, da se prijestupniku oduzima život, jer je on nekom drugom oduzeo život, jer bi to bio princip osvete oko za oko, zub za zub; več se radi o tome, da se prijestupnik svojim djelom kojim niječe egzistenciju svojih žrtava susreče sa zajednicom i sebe iz nje istim djelom ipso facto sam isključuje. Iz toga proizlazi načelna čudoredna dopustivost smrtne kazne, koja ne počiva niti na retributivnim niti na utilitarističkim argumentima, več na principu mogučnosti da čovjek proigra vlastito pravo na život u zajednici.