Ipak, na suptilan način svojstven mladom ali već dobrano nagrađivanom redatelju Borisu Liješeviću (po dosad viđenom, Liješević je sklon dokumentarističkom teatru i minucioznom istraživanju teksta na sceni) svojevrsna ublažena društvena kritika ipak se provukla, kao u sceni u kojoj se kazališna publika u dvorani, priklanjanjem glavnih glumaca, na trenutak pretvara u sarajevsku publiku koja slalomom izbjegava bombe kako bi prisustvovala predstavi u skloništu što je, na jednoj razini, zasigurno najzanimljiviji identifikacijski moment u predstavi.