Dođi Samo nešto da ti šapnem Dođi Tako Primakni se Čuješ li Nisi Primakni se bliže Još Aha Tako Dobro je Čuješ li sada Ma daj Kako nisi Primakni se još Nešto ti stvarno moram reći Odati tajnu Reći tiho da ne čuje nitko Dođi Nemoj otići a da ne čuješ Strah te Čega Znam sve Ne srami se I ti voliš mene Stvarno Ajde reci.. Ti prvi Volim te

25.02.2012. u 18:26 h peugeot je napisao/la: ma g. p ' žo, lipo vi mislite i lipo pišete.... i to je to, ali, mi nikad nismo bili pametni, danas pogotovo, nažalost, sutra ćemo bit još gluplji, " kad se radi odmakni se, kad se ide/pije primakni se " to je uglavnom to,...

1. Čovjek se rodi umoran i živi da bi se odmarao. 2. Ljubi krevet svoj kao sebe samog. 3. Odmaraj se danju, da noću možeš spavati. 4. Ne radi, rad ubija. 5. Ako vidiš nekoga da se odmara, pomozi mu. 6. Radi manje negoli možeš, a ono što možeš prebaci na drugoga. 7. U hladu je spas, od odmaranja još nitko nije umro. 8. Rad donosi bolest, ne umri mlad. 9. Kad slučajno zaželiš raditi, sjedni, pričekaj, vidjet ćeš, proći će te. 10. Kad vidiš gdje jedu i piju, primakni se, kad vidiš gdje rade, izmakni se da ne smetaš.

' ' Tada reče Filipu: Hajde i primakni se tim kolima ' '.

I nemoj nikome reci kako je taj Soros jedan od najmocnijih osoba na svijetu, pa to tvoje kako se Feral podigao protiv najjacih buneci se protiv Franje, a imajuci u zaledju George-a zapisi na led, i primakni ga suncu.

' Ajde primakni se, primakni ognjištu Lujo.

Kad iz korijena svoje ljubavi iznjedrim slatkim osmjehom i zapocnem te grliti vrelim poljupcima, pristani na sve moje dodire i primakni se oblikom kapi mom krvotoku.

Kada osjetis u zoru moje srce, kako se zalijece u tvoje grudi, a moji vitki prsti, okretni poput jelena, miruju, iznjedri slatkim osmjehom u korijenu moje ljubavi, primakni se mome snu i zagrli me s vrelim poljupcima.

»Bolna leži omladinka Mara, Sa starom se majkom razgovara: »Mila majko budi me u zoru, Primakni me našemu prozoru, Da ja vidim prije bijela dana, Proleterske čete partizana, I pred četom svojega dragana, Proleterske čete barjaktara, Da mu vidim onu kosu plavu, I nad njome crvenu zastavu, Da ga vidim da me želja mine, Da mu lice kao nekad sine.

Op? a bitka 15 Tada se proširi strah po taboru i po polju, a i stražare i? etu plja? kaša obuze strava; i zemlja zadrhta i bijaše to silan strah Božji. 16 A Šaulovi stražari u Benjaminovoj Gebi opaziše da se mnoštvo u taboru uskomešalo na sve strane. 17 I Šaul re? e ljudima koji su bili s njim: " Prozovite ljude i vidite tko je otišao od nas. " A kad prozvaše, gle, ne bijaše Jonatana i njegova štitonoše 18 Tada Šaul re? e Ahiji: " Primakni ople? ak

' Ajde, ajde Lujo, primakni se ognjištu

Ako uzmeš stakalce pa ga primakneš svjetlu vijeće vidjet ćeš da je malo prljavo, primakni ga električnoj žarulji pa ćeš vidjeti koliko je prljavo, primakni ga suncu čovječe

- Na Ogorskom silu: ' De Lujo primakni se zeru ognjišću. ' Ma baba Jako ništa mi kano gori u prsima.

Primakni se gori (k) lisi i odr (i) ži što no visi...

Nego primakni se zeru ognjištu da ne bi ozeba. '

- Na Ogorskome silu: ' Ajde Lujo primakni se mrvu pa ćeš svojoj babi Jaki pripovidat štano ti pričaš s dragim Isusom kadno isprid Njega klečiš? ' A moja baba ja ti šutim.

Zadrži malo duže moj dlan među svojima, primakni se malo bliže da te osjetim... ne govori ništa, riječi nisu potrebne, dozvoli da nestajem u tvom pogledu i pusti neka traje ovaj trenutak.... još malo mi treba, sigurnost i nježnost.... zorom ćeš ionako nestati...

Pogodnost više imali su stanari Splavarske ulice - nije bilo problema poput onih primakni-odmakni splav ni velikih potreba za košnjom obale, a uvjeti za boravak na Savi idealni.

Ko je ima - primakni mu, ko nema - odmakni mu.

Ti se primakni ognjištut da ti noge ne ozebu.

Gledaj Nemoj da ti trazim oci Primakni se blize, jos blize Zagrli me ljubavi, zagrli me jako

Miriam me poljubila, što je naravno bilo previše za moje sposobnosti oslanjanja na vlastite noge pa sam se onesvijestila... otvorih oči ponovo na onome istome krznenom bijelom pokrivaču na kojemu sam se probudila i prvi put.. kraj mene je sjedala ovog puta Ona... pogledom sam tražila njezina usta, mrmljala je tiho neke nerazumljive riječi gledajući u staru, ukoričenu knjigu s požutjelim listovima i izgledala upravo božanstveno... okrenula se polagano, kao da pazi pri samom pokretu da me ostavi na životu, da ne reagiram kao prošli put... rekla je nešto, prečula sam jer sami zvuk njezinih riječi bio je harmoničan, nježan i duboko u njemu skrivao se, sigurna sam, zvuk harfe u najmanju ruku ponovila je.. trznuh se... nasmijala se... ' bojiš li se? izgledaš preplašeno '? oooovaj... pa.... i nisam baš... samo nisam navikla na ovakve prizore u svom svijetu.. oprosti mi... mislim na ono prije što sam se onesvijestila.. mmm ' ' ma sve je u redu, to je uobičajna reakcija, nisi navikla na moju energiju, možda je upravo suprotna onoj koju ti imaš... jednom ću te naučit kako je imati.. ' ' hm, u to čisto sumnjam ali... ' ' ššššš ', umirila me, ' nemoj tako... moraš imati vjeru, moraš je izvući iz dubine i spoznati svu njezinu moć.... ubrzo ćeš uvidjeti da si poput nas, da možeš stvarati i bivati u svakom trenutku pozitivna, vedra, čista i neopterećena... da možeš imati i davati upravo sve što ikada si sanjala da bi htjela... mogu zaviriti u svaki kutak tvoje duše i spoznati da si mnogo toga zapustila i da mnogo toga skrivaš u svojoj krhkosti, da se previše brineš o posljedicama prije nego što si spoznala uzroke.. vidjet ćeš, naučit ću te... možemo biti sestre koje će disat jedna uz drugu i učiti jedna od druge... plesati i smijati se, ali i plakati ako je potrebno... želim stvoriti kutak u kojem ni trenutak nećeš biti sama kao što si bila nekada tamo, s one strane... želim da taj svijet bude samo tvoj i toliko jak da ga ni najjača negativna sila ne može razbiti ni prodrijeti do njega ujedno i toliko stvaran da nikada ne posumnjaš '... ' hvala ti ', posegnuh je zagrliti, ali u zadnjem trenutku povukoh ruke i grčevito zaglih sebe oko struka... njezine svijetle oči samo su bljesnule u iskricama blagosti i mira... ' dođi ', klimnula je prema zidu i ustala... brzo ustanem i ja za njom... slijedih je do starog kamenog zida... čudno, nisam prije ni primjećivala kako i on sjaji, sjaji sve ječe kako se primičemo... ona učini pokret rukom, pokret u obliku kruga... na tom istom mjestu ukaže se veliko, bakrom uokvireno ogledalo... jako staro, po mojoj skromnoj procjeni, ali tako magično... sa svake strane okvira imalo je po dva kamenčića i jedan na vrhu.. bili su različitih boja... s lijeve strane stajahu plavi i poviše njega, u razmaku od par centimetara crveni, zatim s desne strane zeleni kojega je nadvisivao bijeli te na kraju poviše svih njih stajao je veličanstveni ljubičasti... okvir je bio izrezbaren nekim vijugavim nitima i spiralama... stajala je ispred njega... ' dođi ', napravila je pokret lijevom rukom, ' stani kraj mene '... nesigurno se primakoh ogledalu, primakoh se Miriam i stadoh ukopana... ogledalo je bilo živo... spiralno je vijugalo cijelom površinom do okvira... ' reci mi što vidiš '... pogledah i pomislih kakvoga li glupoga pitanja jer je predmet u kojeg sam se zabuljila neprestano vrtio krugove iz svoje sredine... ' paaa.... vidiiiim.... spiralu ', reknem odjedom u očekivanju njezinog priznanja da je to stvarno spirala... ona trzne, ' možda će ovo pomoći - primakni se bliže '... dođem ispred i zagledam se duboko.... u glavi osjetim nesnosan pritisak da jedva mogoh progovoriti... ' vidim, vidim samo tebe... sama si tu, stojiš, isijavaš i prekrasna si.... zašto ne vidim svoj lik???? ' kriknem i uhvatim se za glavu, sjednem na pod od boli... i rasplačem se... ona na brzinu učini pokret kruga kao i prije i ogledala nestane... ' oprosti mi, molim te, nisam te htjela tako brzo uvući u sve ovo, ali samo sam željela što prije početi, željela sam ti pokazati kako sebe vidiš, ne vidiš se upravo zato jer se ne doživljavaš, jer si začahurena i ne primaš ništa iz svijeta u kojem živiš... bojiš se previše ', nadvila se nada mnom... ' imaš pravo, možda se uopće ne doživljavam... samo sam jedno tijelo koje će živjeti koju godinu i nestati, zar tako ne treba biti?? nikada neću moći biti poput tebe nikada '.... uzela je moju ruku kojom sam upravo bila obrisala suze i slinu iz nosa i poljubila je... dio ruke koji je bio mokar srebrenkasto je svjetlucao... pogledah je u čudu... ' kkk.. kako sada ništa nisam osjetila? '.. ' nisi? eto, možemo dalje.. ovo je bio prvi korak.. tvoje suze su toliko jake da s njima možeš početi... ne bojiš se priznati istinu, to je važno... upravo je to najvažnije... drugima, ljudima iz svog svijeta, nisi pokazivala da si ovako krhka i da se možeš slomiti kao i svaki čovjek... pomalo si zaboravila da i ti ponekad možeš pustiti suzu.. njima si bila čvrsta i nedostupna, hladna i bahata, zato si i bila sama.... imala si Alastera, toga divnoga starca koji ti je pokazivao tu i tamo da vrijediš i više nego što si sama znala, i živjela si u čahuri u koju je samo on imao pristup... a zašto?? zašto si dopustila da dio tebe, dio tvog srca, pođe, nestane i slomije se? da budeš tako nesigurna u sebe to je dio tebe, to si upravo Ti sada kada si se rasplakala pokazala si da želiš ići dalje... pa idemo dalje... želim ti štošta pokazati.. '..

Tada Duh reče Filipu: Hajde i primakni se tim kolima.

Raširi prste na rukama i primakni ih bijelom zidu.

Iz dobro poznatog teksta (Dj 8:24 - 40) o Filipu i Etiopljaninu, izdvajamo trenutak kada je Duh rekao Filipu: " Hajde i primakni se tim kolima " Filip je bio evangelizator osjetljiv na vodstvo Onoga, koji je točno znao u kojim se kolima nalazi čovjek koji istinski traži Boga.

A poslije nje reče mu njegov otac Izak: Primakni se, sine moj, i poljubi me

On viknu: - " Proklet bio, opet stojiš " To začu Fata pa će: - " Pa ne viči, već se primakni. "

Legose i posljednji put se poljubise Primakni se blize rece on

dođi.. primakni se.. poljubi me ma daj samo tako nježno osjećaš li moj dah osjećam ljubavi miriše na mentol osvježava.. budi dođi evo me tu sam osjećaš li moje prste u kosi osjećam ljubavi moja tako nježno zagrljaj tvoj mi treba ljubim te nježno u tvom toplom krilu dok nježno me grliš nestaje svaki moj nemir želim te osmijehom me miluješ šapućeš nježno.. volim te znam da i ti želiš me zauvijek i ja tebe volim.. ljubim.. želim predivan je osjećaj kad sama pomisao izaziva drhtaj predivno je biti nečija ljubav.. nečiji vječni san osmijeh je na licu mom znam.. vidim i na tvom

U ovom slučaju može se primijeniti poslovica " kad se radi, odmakni se, kad se jede, primakni se " kaže Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata.