Ne dam da još za zasran auto od bandićevih iskopina plaćam parking duple više neg ' primjerice u europskoj ljubljani. sednem se s istomišljenicima u prvi red do mora v profilu i škicam face koje su ostale u rupi, tzv. rupi, rupi kaj nastane kad dosta njih zapiči iz zagreba, a dosta se njih još ne vrati. smešno mi gledat profilove konobare kak moraju furt terati škvadru koja zasjeda u krive stolce. naime kaj, čeljad si kupi sladoled u onoj milenijskoj slastičarnici i onda zasedne u profilove stolce. i tek kaj zasednu i počnu lizat dečki ih iz profila moraju uljudno oterat. to mi baš bilo lepo promatrat, te reakcije, te polulizove, to gorko razočaranje nad slatkim sladoledom. posle sam se išla malo prošetat s društvom po tkalčevini koja je bila dosta puna, a primijetih i dosta savršenih, odnosno japanjerosa kak bazaju po gradu. al ono kaj mi je smračilo reviziju stanja ljudstva na razmeđu mjeseca godišnjih odmora bijaše lagano vozikanje dvije, tri marice i još desetak policijskih auteka. furali su se lagano po trgu tramvajskim tračnicama i prizor je bil ono fakat jezovit. očito je da su nekog tražili, a jesu našli pitanje je za politikin zabavnik. nelijep prizor sve u svemu nema kaj. mislim ono, fakat bum si morala nabavit neku velku torbu da si nutra metnem kalašnjikov za svaki slučaj. il barem bacač plamena. zasad je dovoljan i nož za sir. mislim da nijedan bezdušnik ne bi imal s menom šanse. i dojdem doma ter neplanirano doživjeh katarzu svih katarza. kaj. upalim telkač i nekaj namjerih još poprčkat uz njega, kadli me privuče bledoliki jahač koji je za nepuna dva sata spizdio celu zločinačku organizaciju jednog grada. klint istočnošumski to je ono kaj nam treba. pljuga u zubima, šešir do surle i gan. bum bum bum. nema majci. i onda kad ih sve pretvori u švajca sir ode natrag put slemena.

Uoči Svih svetih mom starijem sinu, nakon što sam se s Josipom vratila iz bolnice s kemoterapije, primijetih na vratu veliku oteklinu limfnog čvora, koju ujutro nije imao.

Primijetih neka dva radnika kako istovaruju stvari, pozdravim ih i uslikah.

ajmo sad malo nekaj reći i o onim povremenim situacijama u kojima se zaiskri među blogerima, pa se pišu postovi o tom kaj neko komentira, kolko puta, kak, jel se osvrće na postove, ili tek gnjevno, jel zajebava radi zajebancije, jel se fiksiral na nekoga jer vidi da bu kad tad pukel ko kokica i tak dalje. pada kiša, propal mi izlet pa eto. uz sve ove svjetske i domaće probleme, te prijetnju da će onaj drugi vulkan proraditi, hajde da se osvrnem nimalo gnjevno na prozivanje mojeg blogerskog imena a u svezi meni teško objašnjive ogorčenosti blogerice Luki, koja je ničim izazvana pristala javno pisati, no nikako shvatiti da je to javni prostor, javni zid i ak hoćete pitomi deponij naših odluka. mogućnost da otvorimo prostor javnosti meni je jako draga s obzirom da primijetih kak ovdje ima turbo pismenih, duhovitih i nadasve pametnih i mudrih ljudi koji uz ave karabatićke i maje moralićke nemaju šansu podijeliti pismenost, duhovitost, pamet i mudrost igdje nego ovdje, na blogu. dakle, kad pristaneš podijeliti s javnošću svoj lik ili nick onda pristaješ i na nešto što će ti se više ili manje sviđati. meni je osobno okej ne manipulirati komentarima, jer bez njihova djela bilo bi apsurdno uopće ići u javnost. u suprotnom napisala bih nešto u komp i pohranila isto u bespućima dokumenata. neodoljiva je sloboda kreirati svoj blog. dakle, možeš se " skrivati " iza svog koncepta kao ja u svom slučaju iza lajavekuje, iako iza svojih riječi stojim bez obzira što koristim često rječnik koji se upotrebljava kad nismo u zadanim i nametnutim licemjernim društvenim normama. dakle, prosta sam. ko rvacki čovjek: dosta mu crkvavica i tu i tam koji kontejner. luki je pak izabrala koncept intimnog dnevnika u kojem iz dana u dan opisuje idealnu sliku života kojeg zapravo rijetko srećemo. dakle, ona ima dobro plaćen posao, stan, fakultet, kućne ljubimce, kulturno se uzdiže. pa kad je izabrala takav koncept bloga i života u kojem malo tko i od hrvatskih blogera uživa, onda nije mudro ne očekivati poneki zajedljiv komentar. jer to je naprosto ljudski. ljudi se nedjeljom mole Bogu, a već ponedjeljkom mole Boga da susjedu krava crkne. luki sam srela jednom na javnom mjestu ne svojom inicijativom, te prema tome o prijateljstvu koje mi se imputira ne može biti riječi, a još manje o poslušnosti da mijenjam svoj stav i manipuliram svojim komentatorima. uostalom, malo sam starija od dotične, pa mi se prikrpalo ponešto i mudrosti. ne zanima me tko stoji iza kojeg blogoidentiteta, je li posljednja u nizu koja je Luki digla tlak " turimtikitu " stara beskućnica bez fakulteta ili dama u najboljim godinama, no ne pada mi na pamet da sortiram i manipuliram komentarima. ono zbog čega ovo pišem je doslovno jeza koja me prolazi od agresije kojom mi se to uvjetovalo, jer Luki mi je doslovno rekla ako ne izbrišem taj komentar da će biti problema. zaključila sam da je to na liniji onog " tko nije uz mene, protiv mene je ", a takvu si dozu netolerancije ne mogu priuštiti ni u tabletama obloženim čokoladnim filmom. dakle, mene ne zanima identitet već pruženo. turimtikitu piše zanimljivo, " ubada bit ", ne uljepšava i duhovita je. dozvolite da imam pravo čitati je, jer mi je po volji, ako nije po luki. nikada ne bih osobu nazvala glupačom, kretenom, idiotom i propadalom. nisam agresivna u obrani svog integriteta, što u ovom slučaju nije bio slučaj, a to je nažalost i dijagnoza našeg društva. i u sadašnjem društvenom trenutku kad nas jebu nedojebani potrebna je supermeđutolerancija. stoga sam za ovu igru " čovječe ne ljuti me " zatvorena koliko sam otvorena za sve buduće komentare.

Primijetih ovih dana na Blogu pojačanu aktivnost u smislu upoznavanja i susretanja nas dnevničara i zgubidana blogerskih.

Neki dan šetajući ulicom ' Blog.hr ' između mnogih kafića, banaka i prodavaonica brendirane robe primijetih da se između jednog većeg kafića i lokala pompoznog imena Bečka kavana ugurao jedan mali kafić kojeg donedavno tu nije bilo.

Bacio jučer malo oko na tekmu Španjolska-Rusija i slučajno primijetih jedan detaljčić: Villa zabio treći gol, grli ga suigrač, zajedno trče zagrljeni, a Villa tog suigrača drži za dres kao da je usred klinča u šesnaestercu

Ne primijetih najvece bogatstvo ovog karavana, nego se zapricah s trgovcem i za nepun sat pretresoh s njim mnoge bogougodne teme.

Primijetih jednu značajnu stvar: doktorica ne traži pacijente koje je medicina otpisala, nego one koje nije ni taknula.

To jest, tako sam mislila da je bilo, sve dok u zadnje vrijeme ne primijetih da primjećujem visoke, plavokose, zgodne dečke, takozvane plavušane

- Sad znaš engleski - primijetih otrovno.

ribolinice, evo me opet: nisam sigurna da si dobro pročitao link kojeg si ponudio na čitanje ili imaš na očima krivu dioptriju jutarnji hr.. ha, ha, haaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa????????????????? _________________________ Evo, upravo pročitah JL, moje najdraže novine, i primijetih tvoje sprdanje.

Tu valjda i primijetih po prvi put, da su moji udovi preveliki, neukusni i nespretni.

Pa kolko do sada primijetih dovoljan je lagan vjetrić da se signal smrzne.

Primijetih da u daljini nešto pretrčava cestu.Usporavam

Ponovo se vratih, da bi se počastili sa u međuvremenu pripremljenim specijalitetom, dok prema večeri osjetih bolove kod zgloba desne ruke, a primijetih da mi taj dio počeo naticati, pa si mislim do sutradan će biti bolje.

Ali avaj, samo primijetih kako vrijeme leti kad si u dobrom društvo, eto.

Primijetih, međutim da je jedno područje sasvim zapostavljeno - scenaristika.

Gdje je nestala duša svijeta, primijetih da pratiš suradnike tijekom rada na člancima i ostavljaš im primjedbe o nedostatku kategorije (13:34, 27. studenog 2011.) na članku na kojem se upravo radi (13:13, 27. studenog 2011.) i na kojem stoji obavijest o radovima (predloškom o vremenskom roku od 3 sata), pa kao što marljivim suradnicima (u tome trenutku potpuno nepotrebno) ukazuješ na nedostatke članaka na kojima upravo rade, tako i kada nekome suradniku prebaciš započeti članak na stranicu za razgovor, nemoj suradnika zaboraviti obavijestiti što si učinio.

Kroz prozor, primijetih manje svjetala, ali ipak ih je dosta (cca polovica) bilo upaljeno...

" Vi ste jedan vrlo strpljiv otac. " - primijetih.

Imam malu tremu pred njezinim ispitivačkim pogledom, ali primijetih da često oblizuje usnice i pri tome me posebno intenzivno gleda.

Primijetih kako joj se nježni profil obojio u tamno crveno.

Kao prvo, primijetih prvu sijedu vlas (za sad jednu i jedinu i prvu) u kosi svojoj bujnoj i neukrocenoj.

Primijetih sve neobičnosti i rekoh: Bogovi koji su ovo sagradili su bili ljudi.

Promatrajući kako funkcioniraju odnosi s javnošću te kako se oni reflektiraju na javnost, primijetih da upravo sav jad i bijeda izlaze na vidjelo u slučajevima sindikata i nevladinih organizacija, čiji čelnici ili osobe koje su isti odredili za PR, pročitavši nekoliko sindikalnih brošura i naputaka o važnosti komuniciranja, misle da su pokupili svu mudrost PR-a.

I odmah na početku te sporedne ceste, u urednom vrtu, primijetih vrlo lijep mali bazen.

Odjednom primijetih na njezinim prstima prstenje, ukrašeno krasnim draguljima.

Primijetih nekoliko crvenih lica i odmah pomislih na groznicu i lica izjedena od komaraca.

" Neće doći " rekoh i kad bi me ta stalnost stala umirivati, odmah bih rekao: " A možda ipak dođe. " I tu prvi put primijetih neke crte Markova lica i karaktera, koje nikada dosada ne primijetih.