To mu je hrana za ego, ali tako je samo u seriji jer poveznicu između lika koji igra (Do na Drapera) i sebe ne vidi: - Kad vam kažem da sam tijekom studi ja radio kao profesor, bit će vam jasno da pripadam skupini mirnijih momaka, a si tu a ci ja se ni da nas, kad imam 37, nije promijenila.

Potpuno te razumijem kako se osječaš, ja sam isto u braku i upoznala jednog muškarca, i ja sam postavila slično pitanje danas. šta da ti kažem, i ja nekad neznam šta bi, isto tako želim opet osjetiti zaboravljene osječaje, biti sretna, osječat se voljenom i da nekom pripadam.

Kad je skup već bio oglašen, upozorio sam Matičinu upravu, kojoj i sam pripadam, kako naslovi poput Engleska uprava na Šipanu 1813. ili Talijanska uprava na Lastovu 1938. nisu najbolji.

- Baby boom generacija kojoj i sam pripadam, dakle ljudi koji danas imaju 65 godina, odlaze u mirovinu.

Blaženi Alojzije i svi mučenici ideologija dvadesetoga stoljeća odgovaraju na pitanje: Komu ja pripadam?

Da sam barem obukla nešto drugo... malo mi je hladno po leđima, neki hladan vjetar počeo je puhati s večeri... ova haljina preprozračna je... ali znam da je izraz mog lica ono što privlači pažnju... na licu vidi mi se da ne pripadam ovdje u ovaj orijentalni svijet... ovaj grad propao je, nije ono čega se sjećam... dugo već ovdje stojim, sat, dva, možda tri... možda svega petnaest minuta... ne čekam ni autobus ni vlak... iako se motam tu, među čekaocima... povlačim po metalnim klupama... naslonjena na ogradu... čekam nešto... nekog... tko možda neće doći... da li ovaj trenutak izgubljenosti u vremenu i prostoru uopće pripada mom životu... nekako nedostojanstven... u tom nepoznatom kvartu gdje trešte narodnjaci iz svakog kafića... kao da sanjam... to je ustvari tržnica... pogledam malo bolje, vidim dućane koji su zatvoreni ovaj čas... prošetat ću malo... javni wc, dobro će mi doći... ali zaključan je... ipak tu je žena koja naplaćuje ulaznice... to je dobar znak javni wc koji se održava, čisti... ipak ovaj zahod nije baš pojam za čistoću... ali nemam izbora, trpjeti ne mogu... uredila sam se malo, umila, našminkala... žena nestrpljivo otvara vrata... predugo je zadržavam... ali svejedno mi je... platila sam za ovaj luksuz tekuće vode... vratit ću se gore... tramvaj je upravo na stanici, stajat će tu neko vrijeme dok se ne uskladi s redom vožnje... ako sjednem u taj tramvaj doći ću lako do svog auta... to je utješno... uvijek mogu otići... imam taj izbor... ali biram da ne odem... jer ako sad odem neću se više vratiti... pričekat ću još malo... koliko ću još čekati?

Na moju žalost, generacija kojoj pripadam doživjela je i jedan užasan rat - zar i ova generacija mora proživljavati drastične traume??

On, baš on natjerao me da zauvijek pripadam njemu.

Ne kao vlasništvo, već kao nešto čemu pripadam.

gledala sam danas sebe i oko sebe. koliko me samo male stvari mogu podsjetiti na ono bitno. motoristi me podsjecaju na to koliko je zivot krhak i malen, moja razmazana sminka mi govori da se konacno moram naspavati i srediti, a zuljevi na stopalima mi vrate uvijek cinjenicu da nisam doma, da jos trazim svoj put kuci. pitam se kakav je osjecaj sjediti na zahodu i obavljati nuzdu otvorenih vrata, osjetiti u sobi dasak sebe, vidjeti namjestaj koji si sam izabrao, mrlju na zidu za koju znas kako je i zasto nastala, te se nasmijesiti. da, imam krov nad glavom. ali nemam dom. nigdje ne pripadam, nisam svoja. nedostaje mi mjesto gdje sam opustena i mirna, gdje ne strepim i ne strahujem od ljudi, poruka, dogadjaja... dokad cu nositi tragove proslosti? do kad ce mi nad glavom visiti trupla mrtvih nada, zelja i snova? vrtim se u krug, ali spiralno. a kad dodjem do centra same sebe... eksplozija. samo me jos znatizelja gura naprijed. povratak bi me samo unistio, jer prozivjeti ponovno sve to... ne bih. doista. idem naprijed, guram samu sebe, cak i kad mi nitko ne drzi ruku na ledjima da bi mi vratio pozornost na sve ono sto je vazno kad posustanem, da bi me opet vratio na put i ne dopustio da klonem, niti da stanem. sama sebe drzim (to moze malo izgledati kao da imam isijas), i idem dalje. u spomen svima poginulima na mom putu...

Možda je glavni razlog ostavke ipak moj rastući osjećaj gađenja što moram trošiti vrijeme i energiju i biti dio sustava kojemu ne pripadam.

Smješten sam u izolaciju, van službe kojoj pripadam.

Sviđa li se Bogu da ne pripadam takvima, već njegovom milošću smatram mirom ono što jest mir, čašću ono što jest čast, radošću ono što jest radost, a ne suprotno, tada se mogu suprotstaviti svim zlim duhovima i oni će prestrašeni pobjeći.

Ja sam tu gdje pripadam - u Rozinom domu, objašnjava Zvonko svoje viđenje odnosa u obitelji.

Draga čitateljice, dragi čitatelju, sada smo govorili prije svega o Katoličkoj crkvi; ja kao svećenik pripadam toj Katoličkoj crkvi.

Skrušeno se nadam, da dozvoljava da sam izaberem u koju od ovih kategorija pripadam.

- Nisam desničar, ne pripadam ni desnici ni ljevici.

Ja sam zapravo vjerojatno najveći kritičar Applea koji postoji, samo što se tako ne doima jer ne pripadam klanovima mrzitelja i fanova, već realno sagledavam situaciju u kojoj se nalazi trenutka postavka industrije, koja, moramo ipak biti iskreni, počiva u svojem fundamentu ipak na Appleovoj paradigmi.

ZADRA I OKOLICE kad sam ja kako ti kažeš ima 12 ili 13 godina... i sam sam bio svijesan, di pripadam.. i što mogu a što nemogu.... izgleda... da neka dica danas toga nisu svijesna.... uskurčila su se... raspasala se... to meni osobno nesmeta.... al mi smeta... kad na račun.. svoje zajebancije... koriste moje ime..... TO ČE IM BITI ONEMOGUČENO..... uto budi, ubijeđen

Tijekom jučerašnjeg dana bio sam izložen bezrazložnom napadu administratora Vašeg portala koji me bez povoda i činjeničnog stanja prozvao pritajenim fašistom i time ukaljao moju, ali i čast moje obitelji, kao i stranke kojoj po svom habitusu pripadam.

Pedofila ima, nažalost, svugdi pa i među svećenstvom, ali ti svećenici ne slide kršanska načela jer čine velik grih, pa stoga nisu pravo lice opće Crkve kojoj pripadam i ja i svi mi katolici/kršćani.

Stajalište Demokratske stranke kojoj pripadam i lokalnih čelnika je i sada, kao i prije dvije godine kada je bilo masovnih prosvjeda ratnih vojnih invalida zbog istog razloga, da takve stvari treba prepustiti državnom vrhu.

Ja, za razliku od tebe dobro znam tko sam i gdje pripadam, tj ne mogu izbjeci drustvo takvih poput tebe sto ste u vecini, nazalost.

kasno je.. namjeravala sam spavat.. mozda malo citati prije spavanja.. ali promjena plana.. petak je... nesto mi se malo pise... sto se dogada u mom zivotu?? u posljednje vrijeme.. nista.. kao i obicno.. vrijeme nagovjestava proljece.. prekrasno proljece.. budenje.. i ja se tako osjecam... tek probudenom... u polusnu.. probudenom u nekom drugom zivotu.. zbrčkanom... bez cilja... rascjepana na djelove... vostane figure... neki novi-stari ljudi.. neka nova jutra.. i ja drugacija.. vjecno izgubljena... bez snage da saznam nove pijune u mom zivotu... nema pravila... vjetrovi se igraju sa mnom.. i mojim zivotom koji je vjecito u tudim rukama.. nikako da postanem gospodar svog zivota... kao vjecni pas lutalica u potrazi za gospodarom... nasla sam se u pustinji.. sama.. okruzena pjeskom... tek pokojim povjetarcem koji dodirne kapljice znoja na meni... cak ni fatamorgane koja ce me zavarati... sama u vjecnom.. izgubljenom.. beznacajnom vrtlogu zivota.. trazeci... u sredini sam... nemam svoje grupice.. nigdje ne pripadam.. odtudenik iz svoje vrste.. crna ovca... ne razumijem.. kao malo dijete koje tek progovara... gledam kroz prozor.. trazim odraz.. trazim utjehu... ne pripadam nigdje... cak ni samoj sebi.. dobro dosao.. u svijet.. izmisljeni... u svijet koji nema smisao.. u svijet koji je na pomolu... svijet u koji sam toliko vjerovala... koji me izdaje... a ja sama... i dalje cekam... lastavicu koja ce najaviti proljece...

: Dvaljda mi je ovaj dio života kad ne pripadam ni na nebo ni na zemlju: Dpa tako ne mogu ni pronaći adekvatan obrazac, no možda trokraka: cerek:. premda?????????????:) FISH, jako zanimljivo,:)

Morao sam razriješiti problem curenja podataka iz supertajne službe kojoj pripadam.

Čak ni kada je na jednom papiru još uvijek stajao važeći potpis da nekome pripadam, nisam.

Želim podijeliti miris jutarnje kave s nekim kome pripadam.

Želim se ljutiti i miriti s nekim kome pripadam.

Moje su veze s Matkovi ć evim likom i djelom, kao što vidite, posve osobne, vjerojatno i sasvim slu č ajno sentimentalne: pripadam kazališnoljubiteljskom naraštaju koji je odrastao u razdoblju kada se lijeva orijentacija svekolikog intelektualnog življa uglavnom podrazumijevala (postojala je potiha zloba prema ovom ili onom karijeristu, gun đ alo se protiv bratstva i jedinstva, izrugivalo parolama, ali klasna pravda nije se u osnovi dovodila u pitanje), kada se kazalište još borilo za pravo na hrvatsku dramsku rije č i njezinu idejnu, politi č ku i estetsku povišenost i kada se još uspijevalo vjerovati u mladena č ke pobunjeni č ke slu č ajeve kakav je i Slu č aj maturanta Wagnera.