Noćas sanjam vlak koji na putu od Slatine cestom vozi prema Virovitici i Zagrebu, vagoni; vojnički uređeni sivo-maslinasta-boja (SMB), dodijeljen mi je krevet u njemu, nemam svu opremu i svoju torbu s priborom za izračunavanje i reguliranje vodostaja a ipak od mene očekuju da predložim projekt reguliranja rijeka, kako bi se odvojile čiste od nečistih voda, crtam ideje projekta nekakvim pisaljkama po olucima prozora rešetkama blindiranog vagona, kao dobit ću papir, ne smijem van iz vagona, niti komunicirati s okolinom, osjećam se pritvorenikom mada to nitko nije rekao, nepoznati visoki vojni časnici s epoletama bez meni prepoznatljive pripadnosti ulaze, raspituju se nešto izdaleka, zanima ih projekt ali ne pitaju o detaljima, tek jedan bivši prijatelj (šapatom si kažemo Eh, ime stari moj, što se to oko nas događa).