Možda se polako privikavam na dubine oko 40 metara, pa sad mogu smirenije razmišljati.

Pijem nenormalno puno vode i ten mi je dosegao dozu savršenstva tako da puder uopće ne koristim. (cure će znat koji je to blagoslov) Pomalo me deprimira ovo NE-izlaženje i NE-bančenje jer se još privikavam da svaku večer nije tulum, da normalni ljudi ne drže boce ispod kreveta za loše trenutke i nenadani upad ekipe.

s mužem sam u skoro svakodnevnom kontaktu i moram reći da to mnoge zbunjuje. nema veze, ja ću se od njega dalje odvajati polako. kako da objasnim da mi je to što se odselio bio najteži korak i da se još uvijek privikavam na novo stanje i da mi se nikuda ne žuri... jer na kraju krajeva, između nas dvoje nikada niti nije bilo animoziteta.

hey ljudi, evo upravo me frend nagovorio da napravim svoj blog... pa se evo tek privikavam... nadam se da cu ubrzo imati malo vise vremena za pisati malo o tome sta mi se desava i tako... ukratko, na ovom blogu cu pisati o nekim dogadjajima, svakodnevnicama... o sranjima koja mi se desavaju i slicno... nadam se da cete i vi naci nesto zanimljivo... idem malo uredjivati blog...

Ok, još uvik se privikavam na ove zime bez sunca.

Tek se privikavam na momčad, linije kretanja i trenerove zahtjeve.

U početku mi bješe puno toga neobično, sad se polako privikavam, mora se biti tvrdoglavo uporan, " ispunjen ljubavlju " i " naoružan " strpljenjem da bi se išlo korak naprijed.

Naučio sam mijenjati sredine i lako se privikavam na novo, a i Split je ugodan grad za život.

/ - sučelje (još se privikavam na " gornje " tabove, kad otvorim link u tabu onda se tab smjesti pokraj taba slične stranice pa ga moram tražiti)

A do tada, dok još raspakiravam prtljagu i privikavam se na zagrebački zrak, evo još par štikleca iz kasnoproljetne arhive

Niti ja nisam od toga, ali kako vrijeme prolazi, sve lakše i lakše se privikavam da idemo u tom smjeru.

evo i mene i novog posta napokon... u Crikvenici, nisam imala komp, a bas ni vremena za pisati postove... ljeto kao ljeto, popodne na plazi, navecer van... u svakom slucaju bilo je predobro i najradje bi se vratila sada u Crikvenicu i sve ponovo... ali nemogu: (pocela je skola, ajme koja tlaka... imam 3 nove ucenice u razredu, koje su se dosta dobro i uklopile... par novih profesora, i 2 nova predmeta-socijologija i logika.. sve u svemu nije lose ali opet... razumijete me..:) skola kao skola.... neznam sta da vam puno pisem, osim da sam danas radila osobnu pola sta jer je zenska nesto komplicirala u vezi domovnice.. ne, ne oprostite, ja moram zvati maticni ured u Crikvenici, jer je imala domovnicu od tamo i bla bla bla, dobro jos da me nije poslala do tamo po domovnicu... uglavnom, za 15 dana moram po to... u subotu sam slavila rodjendan... bile je nas 20 ak kod mene (previse) i to je bio rastur... skoro sam dobila lagani slom, svako je htjeo neku drugu muziku, pa se nismo mogli dogovoriti sta da kupim za piti niti di cemo poslje... nakraju smo oko 23 krenuli do grada, tamo kupili za cugu (boca jegera, ribar, kole) i otisle smo na gat to popiti... naravno, ostalo nas je oko 13 ak, a pilo je samo nas 4 - 5... ostala je litra ribara i 2 litre kole, pa sam to uvalila tipu iz skole... krenule smo na Ninu (narodnjaci) i tamo nas nisu pustili jer je bilo krcato, pa smo otisle do Capitana... tamo je svirao neki house, i nije uopce bila neka atmosfera... nakraju smo zavrsile u El-riu, na after partyu godisnjice... nije bilo puno ljudi, kad je otisao Massimo, pokupili su se i ljudi... no dobro, nas par smo se tako isplesale, cestitali su mi rodjendan na mikrofon, i muzika je bila za svaku pohvalu.. poslje do hambya (koja je tamo guzva u 3 ipol ujutro) pa doma... nas 5 cura u mojoj sobici... sve u svemu bilo je fenomenalno, ali sada trpim posljedice-upala grla: P u nedelju sam gledala dokumentarac o 11.09.2001... gledala sma ga jos i prije, ali tek sad sam bas onako skuzila neke stvrai.. i ovaj put ga nisam mogla pogledati do kraja.. gledala sam do djela gdje pocnu nositi spaljenu malu djecu u kamjone, i onda sam otisla u sobu... koj lik onaj Bush, jao... jucer je tip u skoli prepricavao dozivljaje iz zatvora na Malti... svi vjerujem znate sta je bilo? he he... polako se privikavam na zivot ovdje, skola, drustvo, autobusi... nije lose... ljudi, sta je na kraju s Tockom? svako prica nesto drugo... nista, pisat cu vam cesce sada... pozdrav i sorry jos jedanput..:)

Sada on ne trpi pridošle, a ja se brzo privikavam.

Yep, pravo veli dpasaric.. problem su swithceri... uzeo sam iMac-a 20 prije nekih 10 ak dana i još se privikavam na y/z, forward slash mi je bio na shift 7, majmuna nisam našao dok mi Al.C. nije rekao gdje je, i još ću uglatu i vitičastu zagradu potražit u tom Keyboard vieweru.

Već dulje vrijeme radim i živim u Parizu, privikavam se na novi jezik, kulturu i običaje, što mi zaista godi.

Polako se privikavam na svu tu silnu ljepotu oko sebe.

I eto proslo je i to:)))))) Ne znam odakle da pocnem posto se jos uvek privikavam Idem prvo do grada da se nadjem sa ovim loodacima pa cu onda lepo da sednem i da napisem jedan dugaaaaaaccccccccccakkkk blog za sve ovo vreme koje nisam bila tu:) Evo samo jedna slikica da vidite otprilike kako je bilo:)))

Ipak, polako se privikavam na to da neću moći podviknuti službenom vozaču da požuri jer Blanka skače za pola sata.

I da, polako se privikavam na nove uslove.

mislim da mi fali neki dodatak a neznam koji tek sam prije par dana poceo koristiti crom pa se jos privikavam pa ako neko zna sta mi treba

Nije mi ni danas svejedno što je svijet tako nepravedan iako se bojim da se polako privikavam.

Lagano se ipak privikavam na tu novinu i mislim da ću se uspjeti snaći u toj novoj ulozi.

Meni je nekako kaotično, ali privikavam se..

Što je normalno, meni je sve ovo novo, još se privikavam.

Teško nađem neki koji mi se sviđa i onda se još pola ljeta privikavam na njega.

- Polako se privikavam, prinosim žrtvu Bogu i svaki put ga želim proslaviti golovima.

A ja se nekako već privikavam na samoću.. ne želim nikoga.

Još se privikavam na ovu visinu, ali već je puuuno bolje.

Još uvijek se privikavam na Zagreb.Tjedan dana kod dragog se činio ko godina na neki način.Kad sam se vratila sve mi je bilo neobično.Već sam pisala kako sam ja nostalgična osoba koja voli svoj dom čak i previše, ali nekako dom više nije isti od kad sam se vratila.Na neki način kao da sam ostavila svoj dom tamo da bih se vratila ovdje gdje živim.Nije isto bez njega.I dalje šnjofam njegovu majicu u krevetu.Onda kao da mi je blizu.Prijatelji i familija su me već sve ispitali o putu.Bili su jako znatiželjni što ću reći.Sve sam im ispričala i pokazala slike.U te slike i sama buljim svaki božji dan prisječajući se kako nam je lijepo bilo zajedno.Sad zajedno opet cvilimo kak si falimo i ostale sladunjave stvari koje su meni ipak jako slatke.Održavam kontak sa njegovim prijateljima za koje sam već napisala da su mi odlični tako i da sa njima uživam popričati.Jedan od njih čak zna i nešto malo hrvatskog pa nekad ubaci koju hrvatsku riječ u razgovor što je simpatično.Moj mali opet radi, ja sam se bacila dalje na posao, moram spremiti još jedan ispit za deveti mjesec, a tako mi se neda.U ovih 2 tjedna sam se dobro uljenila.Ova vručina me još više ubija.Sad je već stvarno prevruče.Čovjek se ne može ni normalno prošetati po danu već mora čekati da padne mrak i da bude ugodnije.Dosta mojih prijatelja se sad sprema na more pa mi ionako nema druge nego primiti se knjige.Jedva čekam da mi se mali vrati s posla predvećer da možemo pričati.

Uopće nije toplo... pa se privikavam, danas mi je prvi radni dan nakon ohohohoho