Sve mi se čini da je to (pisanje), premda angažirano, područje moje distanciranosti spram ljudske vrste, tzv. kolonije nesretnika (ovaj termin nisam dugo rabila)... kao da sam samu sebe digla u neku privilegiranu kastu... kazivača... onih koji govore ono od čega drugi zaziru... boli... ali ne one deklarativne, žrtvene... nego dubokokoljudske... tuge, imanentne ljudskoj vrsti... (ali izgovoriti bol je prije svega moj način da je kontroliram... dok je presjecam riječima, poput akupunkture gađam njenu unutarnju strukturu.. i bol je u mojoj vlasti... malo je ljudi koji vladaju ovim mehanizmom)... tvrdim da je ovaj blog doprinio nekoj mojoj unutarnjoj snazi... ekskluzivno, danevelim, mašala... da imam ikakvih misijskih pobuda (a imam), radila bih na tome da se kreativno izražavanje uvrsti pod obaveznu higijenu duše... a jebate, svi smo osjetljivi kad ljudi smrde na znoj, kad imaju loš zadah iz usta... a dušu ispirati, nije praksa...