A ako postoji razlog da se priču o Aljoši Antuncu započne jednom neinventivnom, izlizanom etiketom - vrlo bezobrazno spram njegova pisanja, koje nije poznavalo otkliznuća linijom manjeg imaginativnog otpora prema općim mjestima simulacije komunikacije - onda se taj razlog sastoji u onom patetičnom, romantičnom prizvuku koji pojam " kultnog " ima: " kultni " su nam autori, tamo negdje od ranih adolescentskih čitalačkih epifanija naovamo, znali zaljuljati okvire percepcije, izmjestiti optiku, smrviti stvarnost.