Krvnik bi proboo iglom (gore opisani) znak, pa ako ne bi potekla krv onda je to bio pravi đavolji pečat.Također se prakticiralo brijanje svih dlaka sa optuženikova tijela da bi se našao đavolji pečat ili da optuženi kojim slučajem među dlakama sakrio kakvu čaroliju pomoću koje bi podnio torturu.Takve metode preporučuju Sprenger i Institoris, jer kažu da đavolji pečat čini osobu otpornom na torturu, tako da takva osoba neće priznati grijeh jer neće osjetiti bol.Međutim nepriznavanje grijeha bi osobi malo pomoglo jer osumnjičena osoba je uglavnom bivala spaljena priznavši ili ne.Čak su inkvizitori činili trik, valjda da bi dobili što bizarnije informacije o djelovanju sekte čarobnjaka.Trik se sastojao u tome da bi oni osumnjičenoj osobi rekli da će joj biti oprošteno ako prizna grijehe i vrati se Kristu.Tada, ako bi osoba povjerovala u obečanje, priznala bi grijehe i na mjestu bi bila spaljena, a inkvizitori bi imalo novo svjedočanstvo koje bi potvrđivalo njihove teze.No ako osoba ne bi odmah priznala, prvo se je podvrgavala blažem obliku torture, citiram dio iz trećeg dijela malleusa maleficaruma: Dok se sprave postavljaju, neka sudac sam ili pomoću drugih dobrih ljudi i revnih vjernika potiče onoga, koji treba da bude ispitan na mukama, da otvoreno prizna istinu.Ako on ne će da prizna, sudac ga izručuje krvniku i njegovim pomočnicima, da ga privežu na uže ili da osjeti druge sprave.Kod toga neka (krvnik i njegovi pomoćnici) odmah poslušaju, ali ne veselo nego preplašeno.Zatim ga na molbu nekih treba opet osloboditi, povući na stranu i pokušati ponovo potaknuti (da prizna), kod čega ga treba poučiti, da ne će biti predan smrti (ako prizna)... Ako okrivljenik nije htio priznati istinu niti na prijetnje niti na takva obečanja, posao se dalje sastoji u tome, da krvnik i njegovi pomoćnoci izvrše uzrečenu presudu i okrivljenicu podvrgnu ispitivanju na mukama i to na uobičajeni način, a ne na neki novi ili birani način, lakše ili teže, već prema tome kako to zahtjeva zločin delikventkinje... Ako onaj koji je ispitan na mukama na umjereni način, nije htio priznati istinu, posao se dalje sastoji u tome da se pred okrivljenika postave druge vrste mučila, pa mu se kaže da će ih morati izdržati, ako ne prizna istinu.Ako ga se niti na ovaj način ne može zastrašiti ili dovesti do priznanja, izreći će se u okrivljenikovoj prisutnosti osuda na nastavak ispitivanja na mukama, za drugi i treći dan, ali ne na ponavljanje, jer se mučenje ne smije ponavljati, ako nisu pridošli novi osnovi sumnje. Prva bizarna pojedinost je ona kada krvnici moraju preplašeno optuženika privezati na mučila.Sprenger i Institoris, kako se iz citata da zaključiti, osim fizički shvatili su da se na optuženika treba djelovati i psihički.Osim prestrašenosti krvnika druga psihološka totrtura se da isčitati kada neke osobe mole da se optuženik, tek privezan na mučilima sa njih skine, kada se na optuženika ponovno obečavanjem života djeluje da prizna istinu.Istina, to je treća bizarnost koja se da izvući iz ovoga citata.Nekako se čini da je sama optužba za osobu značila krivnju.Oko 99 % osoba optuženih za herezu je pripadalo potlačenim klasama tadašnjeg društva, iako se u buli žarko želeći navodi da su pred inkvizicijom svi jednaki bez obzira na povlaštenost, da se zaključiti da možda cilj ove inkvizicije i nije bio toliko teološki koliko praktični, odn.da se uklone sve nepoželjne klasne i etničke (romi, židovi i žene uglavnom) devijacije u društvu.