na poslu, kao i uvijek... extremi... ili je uzasno, stresno i neizdrzivo.. ili toliko uzasno i prokleto dosadno (kao danas) da jednostavno osjetis kako krzljas... truneš naočigled... i jedan prelijepi dan i osam sati tvog života odlaze u nepovrat.. ali... uspjela sam si ipak omogućiti nešto što je tim ubogim satima dalo vrijednost.. procitala sam milijun blogova valjda... i pronasla toliko toga smijesnog, zanimljivog i dobrog... da mi je čak postalo nevazno sto sam u betonskoj konstrukciji namijenjenoj za zastitu od nuklearne katastrofe.. i sad, iako napominjem da mi se to znalo događati i prije dok bih čitala nešto lijepo... ali eto.. dogodilo se... opet... nakon jednog njenog prelijepog pasusa kojeg procitah, da mi se odjednom zamaglilo... trepnem li, gotovo je... sručit će se ogromna, teška, slana kap na moje obraze... a kolege s posla će me još jedanput čudno pogledati.. kao da im nije dosta sto moraju trpiti moje padove, prosipanje kave, pjevusenje i smijeh.. sad mi je vec sve nesto postalo sumnjivo... maza sam.. pa i cmolja.. ali ne tolika...