Time bi htjeli reći da progonimo Crkvu, jer da smo protiv vjere, da smo materijalisti.

Već 1922. godine Trocki je, u intervjuu za zapadne novine, nastojao da istakne humanu prirodu odluke o izgonu: Ti elementi koje progonimo i koje ćemo prognati sami po sebi su politički ništavni.

Baš gadno vas progonimo mi novinari ovih dana, izgleda, otkako ste prihvatili ponudu da postanete novi trener Crvene zvezde?

Dok čitam komentare ovog bezumnog krda zahvalan sam što još uvijek ne progonimo vještice, ne spaljujemo knjige i kamenujemo bludnice.

Do progona obično dolazi kad na otvorenom moru progonimo strani brod za koji se sumnja da je kršio naše zakone u vodama koje su pod jurisdikcijom naše zemlje.

Time nas s jedne strane potiče da sudjelovanjem u njegovoj smrti i uskrsnuću pripremamo radosnu besmrtnost, a s druge strane poziva da dobrotom i unapređivanjem liječništva progonimo bolest i smrt koliko je to već na ovom svijetu moguće.

Progonimo sami sebe svojim vjerovanjima, osuđujemo sami sebe na bol i oduzimamo si pravo na učenje i razvoj kroz osobna iskustva.

Kako onda možemo reà ¦ i nešto autentià no o Isusu iz Nazareta, pogotovu iz Amerike, kad sve one koji pripadaju Njemu tamo " na nekoj drugoj strani " globalne planine progonimo bombama i to s lejzerskom preciznošÃ ¦ u?

E, pa pročistimo se, otvorimo oči, oslobodimo se laži, molimo Isusa da se otvorimo DAVANJU i PRIMANJU ljubavi, a ne progonimo vjernike, Crkvu i vjeronauk iz javnosti i suprotstavimo se NASILNOM uvođenju antikristovog građanskog odgoja u naše škole

Ona nam naposljetku postaje toliko nepodnošljiva da se osjećamo lakše ako« onog koji ljubi učinimo luđakom, tučemo i progonimo »(Joseph Ratzinger, Uvod u kršćanstvo, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1994., str. 268).

" Međutim, glede onih pobunjenika koji to odbiju, nećemo imati druge alternative nego da ih vojno progonimo ", rekao je Brown, prenosi agencija dpa

Uvijek nekoga progonimo, Srbe, homoseksualce, metalce, dečke s kokoticom... a na kraju (ili početku, redoslijed uopće nije bitan), i vegetarijance.

U poapostolskom hrišćanstvu palcem desne ruke (od neba prema zemlji, i od desne, muške, prema levoj strani) zakrštvano je, znamenovano je samo čelo: »Ako si u iskušenju, zakrsti s pobožnošću svoje čelo, jer je to znak Stradanja, poznat i oproban protiv Đavola, ako ga činiš sa verom, a ne da te vide ljudi, nego ga nosiš sa znanjem kao štit. /.../Zakrštavajući, dakle, svoje čelo i oči rukom, progonimo onoga koji nastoji da nas upropasti.« (' Apostolsko predanje ', prg. 42) Raslabljeni hrišćani su otišli tako daleko u obožavanju krsnog znaka (lat.: signatio), da su krstom (ili starim oblikom poslednjeg hebrejskog slova koje nosi naziv Tav X, prvim slovom grčkog imena - ÁąĂÄóÂ) ' Pomazanik ') kao svojevrsnim pečatom (grč: sphragís) naglašeno obeležavali i tetovirali čak i svoje čelo (kao što je to uljem činjeno u krštenjskim obredima), što je kod pagana rađalo podozrenje prema njima: »...

Naša zadaća primarno nije da progonimo rkc ili bilo koju drugu vjeru ili misao ili pravac

Danas mi mrčimo, danas smo ludi, danas treba zbarit nešto, treba biti muž, treba se igrati familije i pokušati izbjegnuti one koje nas progone već godinama bezuspješno kao što i mi progonimo one koje se ovdje neće spomenuti, jer ih još progonimo.

Čak i danas, na žalost još uvijek, mi ga progonimo, razapinjemo, ismijavamo ga i ne cijenimo njegovu ogromnu žrtvu, ono što je učinio za nas

Postavlja se pitanje zasto mi onda sami progonimo svoje branitelje?