Osjetio sam snagu planine već u ranoj mladosti, bilo za nekog od brojnih uspona, u proljeće, ljeto, jesen ili zimu, kad se žarenje vapnenca, koje je cijelo Biokovo pretvaralo u gorostasa izgubljenog u maglicama vrelog isparavanja, smjenjivalo s kardinalskim purpurom u zalascima poslije jematve, pa onda oštrim i silovitim burama koje bi se sjurile s planine i prohodale kroz borovinu, pa nastavile zapjenjenim koracima po moru i brzim valićima, a onda opet nestale kao što su se i pojavile u tihom i vedrom proljetnom vidu planine s još ponekim zasnježenim vrhom koja se, barem se meni tako činilo, na nas i svijet ispod sebe smiješila, oduvijek, od dana postanka.