Gledano s točke kojoj bi se mogla okačiti pridjevica jugonostalgike, imota i bekija ništa su doli istočni i zapadni berlin, makar su daleko do berlina. povijest vladavina svi više manje znademo, finalno nas podijeliše turci i talijani pod svojom upravom. došla prva i druga juga, tito ostavio bekiju prohodnom, ostavio dva centra za upravljanje, grude i imotski. došla 90 - a, zavladao rat na obje strane. počelo se šuškati o hr hercegbosni, hercegovci posanjali da će ponovo biti u jednoj državi, ali ne. već u početku na mjestu granice počelo se ukazivati poneko zloguko auto, najprije civilni auti u kojima su bili ljudi s automatima, kasnije smo shvatili da to nije neka mafija u selu, nego hrvatska policija koja prati stanje na granici jer i u bosni je rat. pojavili bi se, i sami uplašeni, istrčali iz topla auta, tražili i pitali isprave. shvatili smo da je rat, da nema šale. shvatili smo i činjenicu da živimo na granici, i samo u sebi ponekad se nostalgično sjetili svakodnevnih odlazaka u školu tim putem, vraćanja kući u kasnim noćnim satima, slobodni ili pijani pod zvijezdama. kasnije su potpuno osvojili to mjesto, nisu ga napuštali 24 sata, počeli se ponašati samouvjereno i skoro su i nas uvjerili da je tu granica za čitav život. ali, mi pamtimo dulje tu šumu, znamo taj kljen pod kojim sjede dok je još bio mlado drvo. i znamo da je manjini s druge strane crte teže, da većina ne mari, da im to nije problem. imaju svoje. oduvijek smo znali da je to samo privremeno. naučili smo ih prihvatiti, i oni su prihvatili nas. i živimo u slozi, kao pravi imoćani, hercegovci i hrvati. i gledam te ljude u naponu snage, sve te mlade imoćane koji su (p) ostalli krajišnici, ponosni čuvari granice. i sad čuvaju granicu, uvest će šengen, primat će plaću od EU jer sad će ih ona plaćati. plaćenici.... imoćani, hercegovci. plaćeni da čuvaju crtu koja ih razdvaja. ali nježni su, ne utiskuju je dublje u tlo, ne sijeku žile kljenu koji ih štiti. jugoslavija je bila lijepo oblikovana, jedra mlada, a hrvatska je krhka ljepotica, izmučena ratom i na vjetrometini okolnih oluja. dovoljan je samo obris da znamo da postoji i da voli sve što dodiruje jer zna da ne postoji samo u sebi, u svom tijelu. zna da je ima posvuda.