U sam mrak, na hmeljištu povečeramo hranu i u sporoj koloni, nekad i više od pola sata hoda, nađosmo se na štaglju.Žene su odmah usnule, muški i djeca iza njih.Živad ispod nismo načuli.Prošla su, i do, tri tjedna, večina je bila zadovoljna zaradom, obećasmo se gazdi za narednu godinu, i eto, u drvenim vagonima svatko misli svoje misli, večina o nadolazečoj berbi grožđa, ostali o školi a neki i o novoj godini na univerzi u najdražem mjestu na svijetu.. Zagrebu.Istina je jedna i nepobitna: nitko od tih 30 " prokletih " ni jednom rječju nije za ništa proklinjao, tada, SR Hrvatsku Rijetki, uistinu jedan ili dvojica su željeli da Sloveniju naredne godine ofuri suša, peronospora, da se gazda i sinovi posvađaju, da Savinja poplavi Savinsku dolinu, da vrag pokupi " proklete Slovence "