Olakotna je cinjenica u svoj toj prici to sto se domaci ljudi medjusobno generacijski poznaju, imademo kompjutere pa smo uvijek bez problema sve upise mogli provjeravati na licu mjesta i cinjenicno stanje usporedjivati s podacima iz katastara, gruntovnica, opcina, urbanistickih ureda, ureda za prostorno uredjenje grada itd.. poanta je u tome da domaci ljudi vrlo rijetko ili gotovo nikada ne prodaju svoje ledine, pogotovo ne strancima i nepoznatim doseljenicima.. jer ako dodje do rata ili preokreta. nikada ne znadete tko vam je susjed.. a i gradjevinsku i urbanisticku politiku u tome dijelu grada su uvijek odredjivali i vodili politicari, spekulanti, odvjetnici, zainteresirane skupine.. itd. njih nas tradicionalni stil zivota nikada nije interesirao, oni su od 1968. godine stopirali pravo gradnje kuca u tome dijelu grada pa je jedan dio nas mladih podstanario u gradu, za nas nije bilo stanova za otkup, sve nekretnine te vrste su pripadale raznoraznim fondovima, a stanove solidarnosti su dobivali politicari, privilegirani pojedinci i useljenici, spekulanti.. nama su svima od place i poreza direktno uzimali odredjeni postotaka za stanove solidarnosti, za izgradnju sveucilisne bolnice koja nikada nije dovrsena, za izgradnju cesta, odrzavanja i izgradnju vojnih, industrijskih i svih ostalih promasenih i, ili u ratu protiv nas zloupotrebljenih ideologija. i svega ostaloga. dalje se dosjetite sami.