Antropoloski ih promatrah citav tjedan stono bijase dosta zanimljivo.

Ispijajuci vruci sok od jabuke promatrah pahulje kako padaju, postara kako raznosi postu (prva asocijacija: Newman u Seinfeldu), ljude kako secu pse, ljude kako joggiraju (po snijegu, aha, ipak je to NYC) i razmisljah koliko svoje duse bih morala prodat za jedan od stanova u brownstone zgradama.

Promatrah one izmučene ljude, ona tužna, blieda i uznojena lice, i pitah same sebe: gdje im je zavičaj, kamo idu?

Promatrah fizionomije prolaznika i odilazeći nakrcan, oteščao, išao sam kroz svijet zibajući se nonšalantno.

U isto vrijeme čitah Franceze, sociologiju, dnevne novine, i promatrah samoga sebe, onoga od druge kulminacije - alkoholizma - i ovoga sadanjega t. j. ondašnjega, bez peći u nastupu oštre zime.

U svojoj oproštajnoj knjizi Propovjednika, ponavljani izrazi ' PROMOTRIH ', ' OPAZIH ', ' PROMATRAH ' i ' VIDJEH ', govore nam da je Salomon kroz život intenzivno promatrao život i svijet oko sebe.

Ja u međuvremenu oprah suđe i nalaktih se na šank te promatrah tragikomediju.

Dok promatrah ja glasno zaplakah a Starac me uhvati pod ruku I zabrani da plačem govoreći: ' ' Šta je ugodno BOGU, da je nas GOSPOD ISUS KRISTOS mučen prolio Svoju Presvetu Krv za nas, a ovi će biti Mučenici koji ne prihvatiše znak Antikrista i svi koji proliju krv svoju primit će nebeske vijence ' '.

Sjedeći pod zidom zapuštene kule, promatrah prekrasnu okolicu.

Zamišljeno promatrah široka pleća starijega i čvrsti i krasni vrat njegova sina.

Zaustavljena u pohodu ka izvorištu ljepote izgubih se u pustari želja i promatrah kovitlanje tugaljivih misli u kolopletu vremena i zaboravljah žuđenost davnih snoviđenja.

Promatrah ju iz blizine, jezikom dodirnuh male stidne usne i provjerih vlažnost.

Isus je rekao: " Promatrah Sotonu kako poput munje s neba pade. ' ' (Luka 10,18 JB) Sotona je nekoć bio sveti anđeo s desna Bogu na Nebu (Izaija 15. i Ezekiel 28. poglavlje).

U tim salonima promatrah i najiskrenije i najpatvorenije boli jednog istočnog društva koje je svoje lice okrenulo Zapadu.

Negdje poslije Kvatrića stali smo na semaforu i ja promatrah djevu bajnu u ludoj mašini na četiri kotača kako uredno mobitelizira i ide unck unck ustima, vjerojatno poslije kakvog ručkića.

" Gle, ovaj ' oce bit Peeeet Beeeeerns sa ovom jaketom " Sa napetoscu promatrah sepirece se gejpedere i sa sjetom zakljucih da nitko ni do koljena mladozenji Cimeru nije.

A tko mene prezire, prezire onoga koji mene posla. " Pravi razlog apostolske radosti 17 Vratiše se zatim sedamdesetdvojica radosni govoreći: " Gospodine, i zlodusi nam se pokoravaju na tvoje ime " 18 A on im reče: " Promatrah Sotonu kako poput munje s neba pade. 19 Evo, dao sam vam vlast da gazite po zmijama i štipavcima i po svoj sili neprijateljevoj i ništa vam neće naškoditi. 2

Prikradoh se spavaćoj sobi i potajno je promatrah.

Dok ja promatrah, gle: na zemlji uza svako od četiri bića po jedan točak. (Leteći tanjurić?) Točkovi bijahu slični krizolitu, sva četiri istoga oblika; oblikom i napravom bijahu kao da je jedan točak u drugom.

Ipak, prvom prilikom kad je župnik organizirao besplatno putovanje u Francusku za vjernu katoličku mladež, promatrah njegovu lažnu tetovažu na vratu, pomno ispletene dredse i njega kako vrlo spretno i pažljivo bira memorirani broj te medno u slušalicu izgovara: Hvaljen Isus i Marija, done

Promatrah dimnjak iz kojeg je sukljao dim.

45. Također promatrah svog Boga i crte Njegova lica bijahu tisuću puta sjajnije od munje.

Dokle je to žensko biće tako ljubazno oko mojih knjiga čavrljalo, ja iznenađen promatrah njezin krasan lik, a ujedno punila mi se duša jedom i gorčinom...

Ponovo suočena s famoznim ogledalom... ' biraj boju ', rekla je tiho... ' evo, počinjem s lijevom stranom - neka bude plava '.. ' lijepo ', šapnula je... dodirnuvši površinu spirlanog ogledala uzimajući me za ruku, nestala je... a ja ubrzo izgubih stabilno tlo pod nogama i nađem se upravo tamo odakle je sve i počelo... u tamnoj komori s mrtvim tijelima i prokletim dušama što su mi se zapetljavale u kosu.. tek sada se sjetih zelene bočice koja je visila na lančiću oko vrata jer me mrak zaslijepio.. dodirnuh je, a ona je blještala i žarila toplinom i svjetlošću... Miriam je stajala meni s lijeva promatrajući.. zadovoljno klimne glavom.. ' sve u redu? nekako si mi bljedunjava... ' ' hoćeš mi reći što predstavlja ova prostorija? nekako me jeza hvata od nje... baš moramo ovdje biti? koja sam ja sretnica ', lagano se odmaknem frkćući sebi u bradu i sjednem na vlažnu zemlju... nađem pod prstima nekakav kamenčić i bacim ga u vodu, rijeku, jezero ili što li već... sada je izgledala mirno i tiho za razliku od prošlog puta.. nekako pristupačno, koliko je moglo biti.. ' ispružila je svoju mliječno-bijelu ruku i klimnula, podigoh se nespretno s poda.. osjetih svu težinu, nekakav teret, apatiju, bilo mi je svejedno... ponovo nesigurnost, ponovo koraci u nepoznato koje sam smatrala tuđima, koraci koji su vodili, negdje gdje nisam ni sama slutila... ubrzo se nalazismo kraj rijeke ispunjene tijelima, ostacima, zamućenom vodom preko koje je vodio most... šetale smo uzduž... pričala je... ni užasan prizor preda mnom i oko mene nije otklanjao moju pažnju s njezinih riječi... spomenula je i to da za ispavljenje grešaka nikada nije kasno, da to zapamtim... sva ona tijela koja su ležala, plutala, trzala se.. sva su ona dijelovi koje nesvijesno odbacih, koja mi nisu bila potrebna u nekom trenutku, a potrebna su itekako da budem cijelina... da budem ja... sjetih se jednog zimskog dana.. jednog ogoljelog stabla i jedne sjenovite pojave, izmaglicom uokvirenog lica, natečenog pod slanim kapljicama... obučenog u crno... vjetar je polako nosio list smočenog papira, zgužvanog... u susret je dolazio netko, netko također u crnome, netko tko je htio prići, zagrliti ju, reći da će sve biti u redu... prošao je... ona je podigla glavu i osjetila vrtoglavicu, pad, udarac o pod, bol u prsima... pala sam... iza zatvorenih kapaka promatrah kako jednom netko pruži ruku prema meni, a ja je ne primjetih... okrenuh se i nastavih nekim nepoznatim smjerom... svi prizori stapali su se jedni u druge.. samo prelazih iz jednog u drugi i sjećah se to jednom događalo... ' kako sam samo mogla previdjet da me jednom trebala i Ona, a ja sam bila na istom mjestu, ali u nekom drugom vremenu... kako nikada nisam primjećivla smješak upućen baš meni iza staklenog pogleda... oni su me trebali, a ja nisam bila dovoljno dobra ni željna pomaganja, dijeljenja ni davanja, bila sam samo ja i nitko više... ' toliko propuštenog, toliko toga za nadoknadit.. znala sam da se nešto promijenilo... znala sam jer sam stajala uz Miriam i osjećala svu snagu koju sam nekada trebala imati za utješiti, zagrliti, i reći da će sve biti u redu... napokon otvorih oči... cijela prostorija nekako se posvijetlila... nije bila bijela ali naginjala je ka bijelome... nije bilo tijela, nije bilo mulja, a most - da most-on se raspukao... oko njega bila je livada na kojoj sam kako mala lovila leptire i brala cvijeće... bio je i on-moj djed koji me čekao raširenih ruku... preskakivala sam stijene uz obalu, na omiljenom mjestu za kupanje, pljeskala rukama u valove, zatrpavala kule od pijeska, skrivala se pod pokrivačem kako bi prestrašila brata... bilo je vedro nebo s prpošnim malim oblacima i masa prijatelja koji su se nekako neodređeno smješkali-kao da nešto znaju.... bršljan je svjetlucao na starome zidu, on je bio najveličanstveniji... bršljan je uvijek bio moja najdraža biljka... sve je nekako uokvirivao, svemu je davao oblik... moja bočica oko vrata upijala je svu ljepotu koja je bujala iz danog trenutka... osjećala sam se tako ispunjeno... sve lijepo, što sam bila zaboravila da se događalo, sada je bilo preda mnom... ' oooo, pa sjećam se i ovoga... ah, kako me samo bilo sram....

Prečasni g. generalni vikar iz Osima, kad je vidio to prekomjerno svjetlo i preobraženo lice, pozva me, jer sam stajao na mjestu s kojeg se to nije moglo vidjeti, te i ja promatrah isto djelovanje. "

- Iz daljine promatrah tvoje kretnje i radnje dok s nježnošću brišeš joj kapljice vina sa koljena koje je slučajno prolila.

I dan danas se sjećam, a bijaše to ratne 1994 usred Mostara, u nevjerici promatrah kako se " sastavljaju stolovi ", posuđuju stolice od susjeda, prema direktivi ženetina koje se pri takvim događanjima uvijek odnekud pojave i pobrinu za ovakove stvari, te ostatak slavlja provedu uz sudoper perući i kuhajući kave uz pitanje " treba li još čaša ", " ima li dovoljno pribora " itd.

Gledah danas oko 21 h u vedro nebo i zadivljeno promatrah jasno uočljive zvijezde.

u svom obraćenju... dok se vodila BITKA u mojoj glavi od DVOJICE SUPROTNIH OSOBA. STRUJA..: Mračne struje (mržnje, smrti, samouništenja, nihilizma, sotone koji i nije osoba) i SVJETLOSTI koja je ulazila u me (Isusa, životvornosti, ljubav, širokih horizonata, radosti, vječnosti)... a ja sve to samo promatrah, pratih i bivah pozivana da odlučim kome dajem prioritet, povjerenje.. osjetih. da to i nije BITKA SAMO ZA MENE.. već da sam djelić SVEGA da se bije bitka za SVEUKUPNOST STVORENOG. osjetih se česticom povezanom sa SVIME ŠTO JE STVORENO. stavljeno u EPICENTAR BORBE BOGA I SOTONE. i rekoh Bogu: (- Predah molim da odspavam koji sat. jer danima nisam spavala zbog tog rata u glavi) dodah.

Nakon svega imadoh priliku posjetit milo mi bivse radisno mjesto, gdje sa nepatvorenom sjetom promatrah planinu fascikala koje ostavih i rucno ih oznacih sa raznoraznim naljepnicama.