Pronašao sam mjesto na kojem ću pisati pjesme naslonio laktove na nj i zaključio kao ono Bog kad je završio sa stvaranjem A to me je uvijek zbunjivalo to kako su neka mjesta mekša od drugih za laktove i ovo drugo kako je svršilo stvaranje samo tako odjednom gotovo naprasito kao da je Bog pronašao idealno mjesto za svoje laktove i odlučio da više ne želi tražiti ni raditi A ja još uvijek tražim I kad mi se nosnice nadraže od šarenih mirisa svih mjesta i ljudi na kojima tražim onda zastanem i promotrim tragove na laktovima udubine i utisnuća što podsjećaju na zemlju prašinu ili umotana lica i tada poželim dotaknuti nešto bezbojno i moje Tada naslonim laktove na bijelo na zid na hladan stol i priberem se sakupim pljuvačku i snažno se otisnem od ruba prema podu dolje gdje već leže moje riječi gdje ću samo jednim udarcem glavom nokautirati tlo i izmaknuti ga uspavanom Bogu ispod laktova