I ljubim tvoja jutra osmjeha i večeri sanjivosti, kada, niz ruke ti, umor dana spusti se na moja ramena, a ja, dlanove ti otvorim, usnama obrišem sate rada i gledam kako na postelji od snova, od ružmarina i orhideja od mora, soli i stijena, od lovora i borova, od lavande boje beskrajnih obzora, utonulih u nedodire neba, prostru se, čekajući da me ljubavlju umotaju, ko dijete da me sakriju strahu i tuzi, da mi ugriju promrzlo lice i oči od kiša i vjetrova, otišlih dana prolaza i protoka, što ranjivom me učiniše, pa, poput leptira, od svakog dodira što takne mu krila, umirem, prije isteka sati koji dijele me od utonuća sunca u boje zalaza.