Kažu da se po jutru dan poznaje.E pa moje jutro bilo prekrasno, digla se na vrime (inače mi to negre baš od ruke) kako moj plavooki putuje u Zagreb, ja lipo hodeć (pješke) krenula na delo.Lipo bez žurbe, s noge na nogu, lipo po škalicama, došla va parkić kamo se čuje kako tići kantaju, kako me lipo pozdravjaju (pozdravljaju), baš mi je bilo lipo.Uz Via Romu (pržun ili zatvor u Rijeci) čujen kako mi neki fiče (fučka), ma ki je pak sad, obrnjevan se (okrečem se) ali ne vidin nikega, ma valjda sanjem (sanjam) ma vraga sanjem, evo ga opet, pogledan zgorun (gore), a ono, neki mi maše, maše on, mašen ja, ma ki je pak to (u prvi mah mislila san da je neki poznati ki je zaglibil, nikad se nezna?), stanem i čujem promukli glas " mala imaš cigarete? " a joj ča ču sad " imam ", " ajde baci koju " " ma kako ču ti bacit, ča ne vidiš da su na poneštrama (prozoru) rešetke " a on će meni lipo ni pet ni šest " onda prošeči " nego kako nego ču prošetat i to jako brzo, nizbrdo, za čas san došla do Fiumere (ulica u Rijeci), pa preko mosta došla u firmu, a na licu osmijeh od uha do uha, ovi moji su me bledo (blijedo) gledali, ja u jutro nasmijana (jer to su retki petki, da sam ujutro nasmijana), ali nisan niš komentirala, neka misle, nakoncu konca ča ih i briga, meni je bilo smišno, i cili dan se posmehujem i mislin se da nisan šla hodeć, nebin mahala čoveku va pržunu (zatvoru).