No za razliku od njega, Mikulić se analizom hrvatskog borca ne usmjeruje na raskrinkavanje nekih univerzalnih vrijednosti (poput borbe dobra i zla), nego se, što je karakteristično za sve tekstove, koncentrira na naše, hrvatsko područje: Mišićavo i tusto tijelo Mirka Filipovića, koje kipi preko tijesnog šorca od laštika sa šahovnicom sprijeda i crnom zastavom otraga, samo je javno obličje potopljene hrvatske homoerotičke javne svijesti na čijem se sajmovima i politika i pleće slavonskih svinja reklamiraju na isti način: zdravo, domaće, hrvatsko. U promicanju erosa rase ili onoga što Mikulić ovdje naziva hrvatskim nacističkim sindromom ulogu, dakako, ima i Thompson kod kojega je riječ o veličanju zločina u njegovoj posebnoj istinosnoj funkciji u političkom procesu hrvatske javne svijesti, a to je stalno prizivanje fantoma kolektivne krivice, njezino otvoreno ispovijedanje i priznavanje. Štoviše, za Mikulića je Thompson ime za otvorenog propagatora hrvatskog kolektivnog zla koje je svoj prikriveni pozitivni izraz našlo u suvremenoj relativizaciji NDH-a i ustaške državotvorne ideologije zajedno s počinjenim zločinima.