Prije svega, valja imati na umu da su krapinski i slični festivali, kao i njihove zvijezde u drugim kajkavskopjevačkim prigodama, čuvali autohtonost kajkavske riječi i u vremenu kad je ona bila proskribirana sama po sebi (već samo zbog toga jer je predstavljala čudesan argument samu apsurdnu, ali totalitarističkom, konceptu srpsko-hrvatskoga ili hrvatsko-srpskog jezika, jer što je to kajkavsko u srpskome jeziku i što je to srpsko u kajkavštini?), a ujedno, sustavno i dosljedno, zborila o zavičaju koji ne može biti drugo no hrvatski (jer Hrvatsko zagorje nikad nije moglo biti Hrvatsko-srpsko zagorje, što god naziv »jezika« želio protumačiti)