bilo je prekrasno za gledati, stiskala sam zube. držala fige. a kad je preskočila onih 205 skočila sam i ja sa trosjeda i evo ga opet su mi suze u očima. nemam pojma jesam li ja to tako osjetljiva ili plačljivica.. sin mi već neko vrijeme prijeti da neću smjeti gledati prijenose razni natjecanja ili utakmica s njim.. previše to budno doživljavam skačem, vičem, ljutim se, protestiram, pa i zaplačem a njemu to ništa nije jasno: -) kao da je to važno jel njemu važno ili ne: -)) ali mu je važno kad sam na njegovim utakmicama i kad tamo navijam i proslavljam njegov gol.. jednom je dobio žuti karton jer je izašao sa terena i došao do mene proslaviti gol.. vidi mene J) ćim počnem pisati o svom sinu ja se raspišem a ovaj blog sam htjela posvetiti Blanki Vlašić