Ako bi postojalo, putovanje vremenom bilo bi nekakva kratica između dvije točke u prostorvremenu, popularna crvotočina.

Imamo dakle proton i jedan elektron u prostorvremenu.

A tek odvaljeni znanstveni tekstovi Iana Stewarta, Stephena Hawkinga i Briana Greenea, o matematici kaosa, prostorvremenu i tim stvarima.

A to znači da praatom velikog praska nije u prostorvremenu.

Inače riječ je o matematičkom modelu formiranja CTC u prostorvremenu objavljenom prije dva tjedna u Physical Review D:

radi se o sljedećem: shvaćam stvari jednostavno, a ti se toga bojiš. osjećaš se udobno komplicirajući. voliš biti zbunjena, uživaš ne znajući što želiš. velike priče, zapetljane, zamršene, pažljivo odabrane riječi pletu mrežu koja uvijek počinje u kolijevci. govoriš istinu, doista, ali ja uvijek pitam: pa što? zašto govoriš istinu s takvim patosom? voliš jesti jabuku sa stabla spoznaje dobra i zla. ponosna si što si uhvatila boga za bradu. jedem istu jabuku, hvatam istu bradu, ali ne vidim u tome ništa veliko. stanujemo u istom prostorvremenu, to prostorvrijeme nema nikakvo značenje, to je samo pustopoljina na kojoj se igramo. ako prestaneš razumijevati pustopoljinu i umjesto toga na njoj posadiš samo jedan cvijet, učinila si više, razumiješ

Događaj je pojava koja može biti označena jedinstvenim vremenom i prostornom lokacijom - " točka " u prostorvremenu.

Za to nisam siguran, ali ima nekakve veze sa tzv. događajnim horizontom, tj. granicom u prostorvremenu poslije koje počinje nesavladivo djelovanje crne rupe.

prednosti su između ostalog i što percipiraš osobu na drugačiji način. koristiš manje čula ili sublimiraš. nisam siguran što je ispravnije reći. čini mi se da je žižek rekao da čovjek u okrilju anonimnosti pokazuje svoje pravo lice. ima tu točnosti, no mislim da ipak još neki elementi igraju ulogu, sigurnost odnosno nesigurnost pojedinca, inhibicije ili nedostatak istih, obrazovanost i slično. već sam prije napisao da je to svojevrsno otuđenje. no takvo otuđenje jednostavno pripada vremenu u kojem živimo. pročitao sam u nekom znanstvenom radu jedan zgodan izraz - svijet virtualnih samoća. i čini mi se koliko se god otuđili ta samoća nam pomaže ponovnom pronalaženju sebe, posredstvom tehnike i informacije. osobno, volim samoću kojoj sam određujem gabarite, i pristup u nju. uključuješ se i isključuješ. zvuči mehanički ali ne nužno i negativno. puno je suptilnije i profiliranije. čovjek se kroz takav techne osvješćuje u nekom smislu i upoznaje svoje vrijeme i ljude u njemu. nekada si ih upoznavao kroz knjige ili u društvu, a sada se pojavila nova opcija koja ti nudi novi način. uopće mislim da negativnost postoji samo ako se tako odnosiš prema ljudima i stvarima. ako si afirmativan u odnosu prema bilo čemu, on line je vrlo koristan. to nije nikakav tabu (smiješno). samo način funkcioniranja adekvatan prostorvremenu.

A pitam se: Kako su neki današnji znanstvenici došli na ideju da Einstein nije u pravu sa svojom Teorijom relativnosti; ako je koristimo u prostorvremenu van Sunčevog sistema a naročito van naše galaksije; Kumove slame

Neprekidna i vječna igra stvaranja materije/energije u svemirskom prostorvremenu događa se u neograničenom broju stvaranja i to nasumičnim odabirom vrste i oblika stvaranja. Bog se kocka

Konačno, Bohm koristeći pojam kvantne spregnutosti otvara jednu mogućnost razumijevanja kako to što izgleda kao slučajna neuzročna podudarnost u našem prostorvremenu može biti uzročno povezano u nekoj višedimenzionalnoj stvarnosti (a što opet podrazumijeva kantovsko shvaćanje trodimenzionalnosti našeg iskustva prostora (Kant, Heidegger, Bergson)).

Stvaranje materijalnog svemira traje i trajat će vječno u prostorvremenu koje budu stvorili ' mali duhovi ' iz paralelnog duhovnog svijeta (energijskog svijeta)

Nevjerojatno, ali istinito je što sam u proteklih par godina naučio na prvi pogled prepoznati nekoga tko sluša Tfolk (njihov pravi problem NIJE () u tome što to sranje slušaju, već zato jer se ponašaju u skladu sa općim fenomenom ponašanja mase koja to sluša, a što je bitna razlika), mada se i ja nekada zabunim, pokušam pričati o nečemu, usudim se reći - intelektualnom... i onda - - - onaj upitnik na licu, širom otvorene oči i upit - Jebote, e čime se ti zamaraš.. mislim da je lijepo imati nekoga z apopričati o prostorvremenu ili o paradoksima Einsteinovih formula, ali ne brije samo na to..

No, sve ono što je u kvantnom prostorvremenu ne povinuje se HMS-u Sistemu Ljudskog Uma.

Crna rupa je ' pinch ' u prostorvremenu (izokrenuti 4 d stožac u apexu kojeg sve dimenzije se slijevaju u bezdimenzionalnu točku), a crvotočina ' izvana ' (u neposrednoj blizini Schwartzschildovog... jebem vas židove sa kompliciranim imenima;): D... radijusa) ' podsjeća ' na crnu rupu ali ima ' izlaz ' tj. više je kao ' traktur ' nego kao baš zatvoreni stožac.

Vrijeme drugačije teče u zakrivljenom prostorvremenu

Glede naslova teme, vjerujem da su moguće crvotočine u prostorvremenu u kojima nama poznata fizika i brzina svjetlosti ne znače ništa.

Treba znati da subatomske čestice " egzistiraju " u posve drugačijem prostorvremenu, ili čak ivan njega, pa nebi trebalo miješati te događaje sa onima iz makro svijeta.Mjesec i elektron se ne mjere istim metrom

Kako može postojati beskonačnost u prostorvremenu (svemiru) koji se širi?

Disanje je način put kojim se ljudsko vozilo tijelo spaja sa svojom izvorišnom točkom bilo gdje u prostorvremenu.

Dakle: ako prihvaćate shvaćanje da se stvarnost sastoji od stvari u vašoj zamrznutoj mentalnoj slici sadašnjosti i ako se slažete da vaša sadašnjost nije vrednija od sadašnjosti nekoga tko je negdje daleko i može se slobodno gibati, onda stvarnost obuhvaća sve događaje u prostorvremenu.

Položaj poremećaja prostorvremena otkrivamo u prostorvremenu.

Po svojoj prilici, jedino čemu fundamentalni zakoni mogu poslužiti jest švrljanje po prostorvremenu

Šta sam ja uspila skužit o prostorvremenu je to da su prostor i vrijeme dinamični i da utječu na sve šta se zbiva u svemiru i da trpe utjecaj svega šta se odigrava u njoj.Znači da su ovisni, jedno ne može bez drugog i zato sa stajališta opće reletivnosti ne može se i besmisleno je govoriti o prostorvremenu izvan granica Svemira.Opća relativnost ne priznaje apsolutno vrijeme pa tako ni prostor jer ovisno gdje se netko nalazi (npr. blizu masivnog tijela vrijeme sporije prolazi) drukčije osjeća prolazak vremena.Radi toga iz sadašnjih saznanja ne možemo govorit o nečemu izvan Svemira

Antropocentrično je objašnjenje zašto živimo u 3 1 prostorvremenu, ali nije antropocentrično objašnjenje zašto bi u takvom prostorvremenu takve sile trebale opadati s kvadratom udaljenosti

Uglavnom nije slulčajnost da Coulombova sila opada s kvadratom udaljenosti, jedino bi mogla biti slučajnost da živimo u 3 1 prostorvremenu (http://en.wikipedia.org/wiki/Spacetime#Privileged_character_of_3.2B1_spacetime)

Ako gledaš prostor i vrijeme kao prostor-vrijeme, onda vračanje unazad u takvom prostorvremenu ne znači samo povratak unazad u psrostoru nego i u vremenu.

Logički, čim imamo definiranu bilo koju točku u takvom jednom prostorvremenu, možemo je uspoređivati sa svakom drugom točkom i razviti jednu sasvim novu geometriju gdje bi, po mom mišljenju, euklidska bila samo podskup koji bi bio primjenjiv na malim razmjerima

Mi živimo u prostoru koji je zakrivljen prisustvom masa, i sva naša mjerenja su izvođena u takvom prostoru (prostorvremenu).