ja ću biti vrlo iskrena - ne želim djecu iz čiste i neskrivene sebičnosti. imam 29 godina, od svoje 18 e pričam da neću imati djecu i do danas nisam osjetila ni želju ni potrebu ni nagon. vjerujem da je veza između majke i djeteta najdublji osjećaj ljubavi i povezanosti, no ne želim osjećaj sputanosti, koje, ajmo priznati, djeca ipak nose, u puno većoj mjeri ženama nego muškarcima. jer muškarcima se ne promjeni život u tolikoj mjeri koliko ženama, oni još uvijek mogu izać s društvom van, opit se, otići na skijanje, što god.. a kaj ak se mlada majka odluči malo proveseliti s curkama vani? netko tko ju vidi u stanju ne baš prikladnom za nekoga tko je donio na svijet malog čovjeka i istog odgaja, frknut će nosom i reć " gle kravu, tulumari i opija se a beba joj je doma... " ajmo biti realni, jesmo u 21. stoljeću ali to ne znači nužno da i naša razmišljanja evouliraju sukladno.naravno da ima iznimaka, znam ih i ja nekoliko, ali zaista su iznimke. vodim aktivan život, želim raditi na karijeri, ne želim mijenjati svoje navike, bilo da se radi o putovanju ili o uživanju u dobrom štivu pod dekicom na kauču, ni pod cijenu potomstva. i uopće me nije sram to priznati, jer kao što sam već spomenula, u 21. stoljeću i nemam se zašto i kome ispričavati na svojoj odluci.