U irskom društvenom aspirantu Redmondu Barryju našao je pristojnu zamjenu za ničeanski lik korzikanskog provincijalca kojega je volja za moćo dovela do carskog prijestolja i statusa najvećega svjetskog vladara svog vremena, ali i srušila do posvemašnje političke nznatnosti.

Preko svih zamislivih i nezamislivih situacija koje mogu strefiti nedužnog, izgubljenog provincijalca u velikom, nepoznatom gradu (koji je u međuvremenu postao drugi dom i kojeg sam veoma zavolio zbog milijuna lijepih stvari koje su moj život učinile zanimljivijim and a little more worth living for), preko dvije komisije i strepnji nad matematikom (što mi trenutno djeluje kao ancient history, all of that) i tisuća i tisuća sretnih i ispunjenih sati u laboratorijima, predavaonicama, kafićima, knjižnicama, muzejima, kinima, kazalištu, dnevnom boravku, terenima, drugim gradovima, šumama...

I sam sam neka vrsta provincijalca koji se gubi u velikim gradovima.

Tajčića imamo ofucanog zagrebačkog bijednika (Mustafa Nadarević), umjesto kulturnog provincijalca Rodoljuba imamo Gaćinu seljačinu (Leon Lučev), umjesto fine stare gospođe Nikolajević imamo nekakvu grubu debelu mladu babu (ni kriva ni dužna Ksenija Marinković).

Taj model čitatelj nakon dvije-tri pročitane priče prenosi na cijelu zbirku, te interpretira Intro (priča Sperma Borisa Beckera) kao epilog cijele storije o Laliću koju nam priče izlažu kronološkim slijedom kao koban kraj njegova uspona od dalmatinskog provincijalca, preko studentske neimaštine do cyber-novinara.

Tu i ksenofilija schiava, provincijalca, progovara: Podajmo se strancu, i riješili smo sve probleme, jer stranac je pošteniji, kulturniji, sposobniji...

Ukratko, taj miks ambicioznog provincijalca, konzervativca u duši, s mozgom sportaša, sasvim logično se na hrvatskoj političkoj pozornici morao pretvoriti u kiks zvani Kirin.

Zato što Zlatko Gal naziva Zadar provincijskim gradom za nagradu je dobio Željka Keruma neobrazovanog provincijalca iz Muća za gradonačelnika Splita.

Što se tiče glumaca, najuvjerljiviji su bili Zvonimir Zoričić kao dobrodušni patricij Fillipo životan u svojoj neodlučnosti, tromosti i popustljivosti prema ljubavno hirovitoj kćeri; razmaženu skorojevićku Vittoriu temperamentno je odigrala Olga Pakalović, priklanjajući se živoj karikaturalnoj gesti, a njezina bi pojava poput vihora razdrmala svaki statičan prizor; prijetvornost laskavca, gotovana, parazita i koristoljubivog čičizbea šarmantno je predočio Siniša Popović; Vedran Mlikota duhovito je odigrao maloumnog provincijalca bez manira, koji mehanički ponavlja naučene fraze pristojnosti; a manjim su se ulogama slugu životnošću istaknuli i Franjo Kuhar, Ecija Ojdanić, kao i sjajni Ivo Kadić sluga kojeg više ni jedna suludost njegovih gospodara ne može izbaciti iz takta, pa na sve nebulozne zahtjeve flegmatično odgovara »ništa lakše«.

ne želim Vas uvrijediti, ali novinarstvo ne trpi okolišanje, pa da vam odmah kažem: vi ste jedan talentirani đilkoš s vječitim kompleksom provincijalca što se skiće Los Angelesom nakićen Krležinim šeširom kao Indijanac medicinom.

No njegova ljetna njemačka poznanica u njemu ne vidi mnogo više od simpatičnog provincijalca pa se je Ive prisiljen prihvatiti posla na gradilištu na kojem su angažirani radnici iz Jugoslaviji.

promatra vas sa osudom, kao najvećeg provincijalca.

Definirajući malog čovjeka valjda je mislio na seljaka, neobrazovanog, provincijalca, doseljenika koji nastanjuje polmilijunsku metropolu još manje države zapadnog Balkana.

Ja to nekako vežem za sindrom provincijalca koji dođe u veliki grad, pa ga je sramota da kaže odakle je.

U središtu je priče disharmonična beogradska obitelj, rastrzana između oca Dragiše Popadića (Marko Nikolić), među prijateljima poznatijim kao Giga Moravac, fakultetski obrazovanoga provincijalca koji neuspješno lavira između genetske sklonosti posjećivanja kavana i zahtjevne supruge Emilije (Svetlana Bojković), pripadnice stare beogradske građanske obitelji.

Priča Milijun zvijezda vodi grupu istarskih mladića u nenadan susret s vanzemaljcima, dok je Alien in the city psihološka parabola o nesnalaženju provincijalca u velegradu.

Najviše mu je zamjerao što nije završio Antibarbarusa i obračunao do kraja sa staljinizmom kao svjetskim fenomenom već se u maniri intelektualnog provincijalca zadovoljio biti prvim u provinciji zaštićen protustaljinističkim staljinistom J.

To je, ustvari, bio prvi civilizacijski šok za mene, malog provincijalca, plahog i uplašenog mnoštvom stranog svijeta i učenika, koji su mi se svi činili pametnijim, većim i jačim od mene.

Netko me pokušava prikazati kao hrvatskog provincijalca, koji svira gusle umjesto komorne glazbe za hrvatsku mračnu budućnost.

Dovoljno je toga uz svoj posao napravila, nemalo dala i pomogla i dovoljno toga svojim aktivnostima pokrenula da bi se morala obazirati na nekog (valjda vise od nje zasluznog) provincijalca koji ne zna cime je ona toliko zaduzila svijet.

Nakon demokratizacije Španjolske najveći je uspjeh postigao filmom Most (El puente, 1977) o putovanju sredovječnoga provincijalca Španjolskom (ironične aluzije na Don Quijotea).

Samo što je taj pas zabavan, za razliku od tebe, umišljenog, prepotentnog, bahatog, zajedljivog provincijalca koji želi svom liku i djelu priskrbiti značaj vrteći jednu te istu šemu na nekoliko, ovdje ponudjenih, foruma.

ZüRICH: ATLETIKA - ZLATNA LIGA Petak, HRT 2, 20.00 Dva mala provincijalca Božo i Štef (Sušec i Balog) u velikom Zürichu nisu si dala previše truda da nas obavijeste što radi Blanka Vlašić dolje na zaletištu, da li skače, da li propušta koju visinu, je li preskočila ili nije.

Roman o djetinjstvu i mladosti ambicioznog, nekonvencionalnog, pomalo nespretnog, ali lucidnog i darovitog provincijalca.

i, u cemu je problem s administarativnom sjedištu? patis od kompeksa provincije? sa svojom logikom i pameti nemam se sto sramiti nijesam gluperda koja vidi u tome da postoji jedan centar. dapace, to bi po logici stvari bio grad negdje po sredini dalmacije. to sto ti imas kompleks provincijalca pa mislis da je administrativno srediste neki veliki bonus za grad - to je zaista tvoj problem.

LOL... Wolfe pise za prosjecnog recimo tridesetpetogodisnjeg provincijalca kojemu je u zivotu toliko dosadno da ga samo te knjige spasavaju od citanja... ne znam... osmrtnica u dnevnom tisku... Nemastovito..

S obzirom na veličanje kvazi-pisac Salvatorea nije mi ni čudno da ti je Wolfe poput provincijalca

I nisam mislila na provincijalca u smislu Hrvatske, vec opcenito... nadam se da je sada to jasno..

Slave ga lepo provalio i predstavio u svojoj biografiji kao sirotog provincijalca..

Kompleksi su opaka stvar.Posebice kad je u pitanju kompleks malog, zadrtog provincijalca