Pošto sam ja bila stručnjak u prisluškivanju a znatiželjna ko sam vrag, nisam mogla odoljeti da ne provirim.

Ma znaš, kad dođe i kad ih vidi...... Samo ih malkoc pogladiš peglom, samo tamo gdje su smotane i časkom ih objesimo.... " " Hajd ' dobro, može, nek ' te voda nosi, kad si bila dobra i nisi prala prozore. " Provirim ja u dnevni boravak, a tamo na sredini prostorije, raširen u svoj svojoj raskoši, već me čekao stol za peglanje i ugrijana pegla, jer u pitanju su bile skoro minute do zakazane kave.

" Bilo je oko 22 h, ljepila sam kamenčiće u kuhinji i več mi je bilo dosta pa sam otišla do spavaće sobe.Pošto imam i svoju dnevnu sobu, kroz dnevnu provirim u spavaću sobu, vidim da mi djete spava i da je upaljena nočna lampica i da nema smisla u sobi palit svijetlo.

Dogodinu me opet mozda netko povede da malo provirim u taj obicni glamurozni svijet.

Kroz špijunku pogledam, ali iza vrata nikoga nema. još uvijek zbunjena i nesigurna, odškrinem vrata ta, i provirim da vidim tko to kuca.

Kad mene ubace u to sranje, ako me ubace, ako ne još bolje, onda ćemo vidjeti čija majka crnu vunu prede (Leb 07.03.2006. 23:50) l. katoliče, je li činjenica da si valentov intervju otkrio tek sad iako on na knjigomatu stoji već godinu i 2 mjeseca? jeste. i čemu se onda pjeniš ako netko to spomene? mislim, jaka stvar, pa nitko nije svemoguć, zašto se ljutiš kad netko ukaže da ti je promakao intervju? zato što si tašt. no to nije grijeh. evo ja javno priznajem da sam tašt. no, mene ne smeta ako mi netko to spočitne... ali imam pravo ustvrditi da si i ti tašt. tašt si pa u komentarima voliš naglašavati kako si upravo TI napravio intervju sa Simićem, tašt si pa najavljuješ kako će Jergović u subotnjem Jutarnjem zatražiti da žiri ne uzima u obzir njegovu kritiku (ali ispadne smiješno kad to ne izađe u Jutarnjem kako si najavljivao nego u Globusu), tašt si pa se hvališ kako si jedini u Hrvatskoj objavio negativnu kritiku Houellebecqua, tašt si pa se pjeniš kad netko dokaže tvoju lošu informiranost, itd. i ja sam tašt, ali ja to ne namjeravam nijekati niti se toga sramim. štoviše, evo priznajem da sam u komentaru u kojem ukazujem na tvoje zakašnjelo otkriće valentovog intervjua s guštom iskoristio priliku da nahranim svoju taštinu podsječajući raju i na svoj intervju. ali bar sam iskren... no, tvoju taštinu najviše je zaboljeo epitet ' novinarčić ', je li tako? sorry, ali mislim da imam pravo na svoje subjektivno mišljenje da si ti još uvijek novinarčić. srećom, još si relativno mlad pa imaš vremena za 10 - 15 godina postati novinar, a do penzije možda i Novinar. (Knjiški moljac 07.03.2006. 23:51) no, molim te, ne shvaćaj epiet ' novinarčića ' kao uvredu - pobogu, pa Novinara kod nas nema više od 7 - 8, a novinara jedva za 3 nogometne ekipe... (Knjiški moljac 07.03.2006. 23:52) cadez, u medjuvremenu sam dobio nove informacije. dakle ono ime koje sam ti dojavio mailom mozes zaboraviti. vec sam objasnio zasto ne zelim o tome tko je pticar, vidi kraj gornjeg posta, ali da je podatak senzacionalan, jest. cudi me da jos nisi cuo, s obzirom da navodno vec pola zagreba bruji o tome, i ako se sve probije u javnost, a pretpostavljam da hoce, mogao bi se iz toga izroditi poprilican skandal. da ne ponavljam sve o tome sto pticar radi u civilnom zivotu, imas kod jesus quintane nesto moje na tu temu. (Knjizevni terorist 07.03.2006. 23:52) a ti lebe, kad udjes u konkurenciju sljedece godine, bolje bi ti bilo da emigriras na trinidad i tobago, jer bit cemo brutalni kao nikad dosad i orgijati nad tvojim pricama bez prestanka. dakle povuci rukopis dok je jos vrijeme a u medjuvremenu keep mouth shut. (Knjizevni terorist 07.03.2006. 23:52) slazem se, knjiski moljac nije tast. jer da jest ne bih mogao zivjeti od njegovih komentara. takodjer, zauzvrat, usao bih zahvaljujuci njemu na listu cool blogova. a ovako i dalje obitavam u svom krticnjaku i tek tu i tamo provirim van (Knjizevni terorist 07.03.2006. 23:52) Ovo s Ptičarem se pretvara u jebeni triler.

Nakon što je nekoliko puta izašao i ušao, suzdržanom kretnjom i pomalo oklijevajući naposljetku mi je dopustio da provirim u tu prostoriju tajni i skrivenih želja, da zavirim u neku kartonsku kutiju iz koje sam s vrha uzeo srebrni poklopac jogurta iscrtanog nježnim djevojačkim glavama i likovima poput onih na grčkim vazama (sudim da ih je bilo nekoliko stotina).

Još nikad nisam doživio da zgrada tako zove iz trenutka u trenutak, da mami da provirim tamo iza, da istražujem uokolo, da se doslovno sprijateljimo tako brzo jer upravo mi se to i dogodilo.

Opet se prepadnem, provirim (onako mala) kroz špijunku i skužim da me kroz tu istu špijunku gleda ono jedno vučje oko

Zbunjen, podignuo sam malo poklopac da provirim unutra i sve mi je izgledalo uredu.

u njezin stan, na devetom katu žute zgradurine, jedne u nizu potpuno istih (kao da ih je osmislio nemaštoviti ahritekta s akutnom migrenom) ušao sam sumoran (kao vrijeme što se danima nadvija nad Gradom) s crvenom ružom ubranom još jučer, a kupljenom netom prije u prizemlju zgrade blizanke. moja je cvječarnica bila zatvorena. cvječarnica u kojoj sam, obično, kupovao " te poklone u zadnji tren " kada sam smeteno zaboravljao važne godišnjice i bitne datume ili dolazio po vidljive znakove oprosta nakon što sam, namjerno ili ne, nešto sjebao. cvječarnica u kojoj je Maja, već po izrazu moga lica, osmišljavala cvjetne fantazije i pronalazila načina dostavljati iste na mjesta i u vrijeme koje je određivala moja raspamećena mašta (orhideja u 7:03 na njenom poštanskom sandučiću, ne prije ukrast će ju, ne poslije proći će) moj izraz lica i ruža izvučena ispod jakne zamrznuli su njen osmjeh doborodošlice. znala je da ovaj " poklon " nije iznenadni izljev nježnosti kakvih je već i prije od mene doživljavala. poznavala me, M oja S vjetlost U T mini, i više nego što sam htio i više nego što sam dozvoljavao. virkala je, onako kradom, u oklop u koji se moj Rak zavlačio bježeći, ponekad, od problema koje nije " smatrao potrebnim " riješiti odmah i sada. dozvoljavao sam joj da nekad škicne u ono moje Ja zaključano u drvenom kovčegu od ebanovine s metalno okovom. nije to baš bila " dozvola ", nekako više stečevina za minuli rad, više kao bonus za prekomjerni trud u ovih godinu i kusur. - što si radio jučer, ljubavi? kao stampedo pomahnitalih zvjeri jurila je mojom glavom gomila naučenih muških laži: poslovni sastanak se otegnuo, noževi su bili tupi; slučajno sreo staro društvo, valjali gluposti do neko doba; umoran odmah zaspao, ugasio tv pred zoru; naletio na Njega, opet ima neku frku.... - bio na kavi. rekao sam. a stampedo dobrih isprika nepovratno je odmicalo dižući prašinu. vratit će se oni, neki drugi put, znam ih, nanjuše nesigurnost, strah i krv. iako su njene usne bile potpuno nepomične, ono očekujuće pitanje - s kim? izgovorile su njene oči, jasno i razgovjetno (kao kad djete izgovori riječ mama). htio sam zapaliti cigaretu, uvijek zapalim cigaretu kad trebam nešto važno odlučiti ili reći. jebemti svježe oličene zidove i netom oprane zavjese i pušenje na terasi devetog kata. istinu ili laž? što noćas želiš ćuti lutko? istinu, dakako, serviranu kao hladni pladanj na švedskom stolu. samo... hoćeš li shvatiti da je lijepo ukoričena knjiga u tamnosmeđu kožu sa zlatnim utisnutim nazivom Ženski Bosanac već odavno pročitana, zaklopljena i spremljena na policu. da onaj bookmark, što viri iz knjige, ne označava mjesto gdje sam prestao čitati i od kuda ću nastaviti ako mi se i kada prohtije. hoćeš li shvatiti da je ostavljen u knjizi upravo zbog« onih dana »u životu jednog Raka kada je voda mutna, a čvrsti oklop zaštitnik, premali i pretjesan. onih dana kada je stvarnost neka druga dimenzija, a sjeta se toči kao vino na sv. Vinka bez mjere. hoćeš li shvatiti da su označene stranice samo vrata nekog drugog svijeta, kroz koja, s vremena na vrijeme, samo provirim. shvatit će Moje Svjetlo U Tmini, kao i mnogo puta prije toga, samo hoće li razumjeti? - sa Ž.B. rekao sam viđala je ona na mojoj polici tu, u tamnosmeđu kožu, ukoričenu knjigu kao, u ostalom, i sve druge pročitane knjige iz moje prošlosti, ali niti jednu, pa čak ni onako kradom, nije otvorila i pročitala (ni sažetak na unutrašnjoj strani korica). - daa? i kako je? pitanje u sebi nije imalo ni trunke zainteresiranosti. bilo je to pitanje koje mi je trebalo olakšati nastavak priče. - pustimo to. tebaš mi noćas. voli me, onako jako.

Imam filing da ću se ovu zimu smrznut, ali samo ako nosom provirim van....

Provirim malo van i nosnice mi ispuni miris susjedovih ručkova.

Oko podneva se pojavim u Policijskoj stanici i provirim prema portiru:

Danas je sve izgledalo normalno, dan kao i svaki drugi, ustanem se i prošetam psa, skuham si kavu pa malo provirim u virtualni svijet interneta... i tako ja surfam, mislim si kako sam danas konačno živnula malo, sve mi je super iako i nije, al nema veze, ja hepi... al osjetim nešto čudno, hladno mi je.

Ja pogledam... kad ona radi od 7... reko sunce ti žareno... pa ona od 7 radi.... pokucam... provirim... kad vidje ona mene skoči ka zmaj« Pa gdje si ti... jesi živ? »... »A eto me doktorice... vučem se ka lovačka kuja.... nikad na zelenu granu »... kukam ja njoj već standardno.... reko« Pa vi od 7 radite? »... »Neeego što si ti mislio »nabaci ona meni.... »Pa vi ste doktorice gori od nas bauštelaca... mi počnemo oko 7 i 15 »... »Reci ti meni što tebe muči? ».... E kad meni reče tu svoju poznatu RECI TI MENI ŠTO TEBE MUČI, ja se sjetio njene reakcije kad me je prije jedno 2 godine vidjela s tim da me duuugo duuuugo nije bilo do nje.

Želeći ih snimiti provirim kroz grmlje odozgor sa staze, uperim objektiv i tada primijetim jednu gospoju koja se gola kupa u uvalici.

A ništa, onako spazmična napravim nekako tih par koraka i provirim u kuhinju, a kolega lijepo razmotao pitu, potfrknuo rukave i mlati oš malo po zeljanici, malo po krumpiruši, tikvenjači, sirnici... umastio brke i onako punih usta reče (a malo mu pobjeglo i po piti):

Što je Lana?, pitam i provirim prema gore kako bih vidio je li mrak već doista pokrio nebo iznad nas ili još možda postoji nekakva nada da će se oblaci odvući nekamo drugamo.

Urođeni debilizam utjelovljen u sklonosti da pogledam barem deset minuta apsolutno svake gluparije koja se naziva humorističnom tjerao me da provirim i u " Moja 3 zida ", a glas razuma panično je vikao: " NEEEEEE "

Osim toga jako bi mi imponiralo da ste mi omogućili da provirim u političku radionicu Banskih dvora, u satima kada se tamo nije krojila politika nego se krojila povijest.

Kada su stali, provirim samo toliko da vidim Savu i izderem se na sav glas Čedo, jebem ti majku, a sa druge strane se slabo čulo I ja tebi, ujo.

Gospodine hvala Ti jer si mi dao da bar na tren provirim u to more ljepote (kad sam bio u komi) što nas čeka.

Nisam mogao odoljeti, a da ne provirim malo u unutrašnjost playera.

Provirim i u daljini vidim nešto sivo.

Provirim iz mora i vidim da se zaustavio na nekih sto metara od mene.

Svaki dan provirim na tvoj blog premda znam da ne pišeš svaki dan.

Koliko mi god to teško palo u tom trenutku, jer sam se očajnički želio još neko vrijeme izležavati, ipak sam smogao malo snage da provirim iz šatora i ostanem bez daha.

Ako provirim ili se dignem ima da me tabaju kao vola u kupusu. (Isprepadani 01.11.2008., 19:48:14)

A je zbilja ako sam ja ovako nikakav bio prikladan da provirim tamo ' gdi je liiipooo '.