Boca se polako punila vodom... samo bi katkada provirio njen vrh da izbaci ono malo zraka iz nje... kako bi dopustio vodi da zauzme njegovo mjesto... i jos vise... i vise... vise nije ni provirivala... samo je tonula dublje i dublje.... a voda je imala razarajucu silu za papir koji je bio simbol necije ljubavi i srece... unistavala ju, grizla, a papir se samo predao sili i bio unisten... zauvijek...