potješe, problem betaificiranja povijesti još od partizana ostade do današnjih dana. gledam nekadašnje gardiste, evo slučaj upada u stan u obitelj nikolovskih u splitu od strane ljubičića zvana paće, ne vidim ništa doli partizančine preobučene. stvarajući raznorazne fiktivne i otkrivajući stvarne neprijatelje s kojima se nismo kao narod u stanju suočiti, udbu, jugu, nostalgičare, elemente, ljvicu, soroše i dr. p. m., mi nismo u stanju niti vidjeti nit prepoznati trulež u narodu. trulež. zašto, zato što se period garde i dom. rata beatificira, mitizira, i domovinski rat postaje svetinja. pa toliko smo puta tu sintagmu čuli. i onda nismo u stanju razaznat kukolj od žita. i onda nas neki nabrijan filmić u maloj sredini razotkrije kao seljačine. ne triba nami definicija zločina u dom. ratu zbog eu, nego zbog nas. ne samo nas koji uživamo mirovine pa su nam usta kupljena, nego zbog nas koji te mirovine plaćamo dok smo živi. ma, nije tu problem ni para. nego pitanje što i tko je to pravi hrvat, kakav je on, kako se on ponaša u ratu, kako u miru. i tako dalje. rećemo jedno nacionalno pitanje. a nećemo ga riješiti, budite sigurni, ostat će generaciji iza da se oko toga kolje između sebe. ima hrvatski narod savjet, i savjest ga muči. savjest ustaše i savjest partizana, savjest gardista i hrvatska savjest. ne bio ja dobar prorok, al sve je jasno ko dan. ono što se površno prozire kso udbaštvo i partizanština samo je često jedan od tragova slobodoumlja u totalitarnoj sredini psihotično nabrijanoj. (gitar mi je u krilu pa mi tipkovnica daleko pa tipfeleri, sori)