Mozda cu ispasti smijesna, jer ovo na kraju bi trebalo biti, na zalost ljudi si izgubili osjecaje.... i sada kada bi se trebali sjetiti sto su za nas ucinili, ili sto smo ucinili za nekoga sto imamo zauzvrat... ne, ne bih da me se ponovono shvati pogresno, ali ljudi ne pamte vise nista sto ih je dodirnilo, dovelo do suza, do smijeha, kada samo nekome pruzili ruku i rekli ja sam tu za tebe uvijek... i onda, sve ostane negdje u trenutku nekog vremena, a mi zivimo dalje i najcesce zaboravimo upravo one osjecaje koje su u nama pobudili nesto posebno... udaljili smo se od Boga, od sebe, od svih i pokusavamo biti u pravu sa svojom usamljenoscu, svojim zivotom, koji koliko god bio los cuvamo samo za sebe i ne dijelimo vise nista... ponekad cini se uzalud primjer Isusa koji je umro za nas, mi se ne damo, ne damo sebe ni za koga.... mi smo posebni, sasvim drugaciji od onoga sto je Bog od nas htio, sasvim sami u mnostvu i pitamo se zasto je Bog pogrijesio sa mnom, s tobom, sa nama, u stvari smo mi ti koji grijesimo i skrivamo se iza drugih, kako ima i gorih, ma ako nece pomoci necu ni ja i tako unedogled, dajemo lazna obecanja, pruzamo ruku s podsmijehom, i naravno u sebi ponavljamo ma nije mi bolno sto me netko laze, bolno mi je sto misli da mu vjerujem, a Boga smo ostavili da ceka na neke nase jakooo lose trenutke kada cemo ili reci Bog nas kaznjava ili cemo ga moliti svim snagama i ocekivati cudo koje bi se po nama trebalo dogoditi onda kada mi smatramo da treba...