Jedna rečenica Violette u ariji u prvome činu identična je s onom koju je uputio u pismu Giuseppini Strepponi iz Pariza in questo popoloso deserto che appellano Parigi (u ovoj naseljenoj pustinji koju nazivaju Parizom).

Dok je Ekaterina Gubanova u najmanje zahtjevnoj ulozi venecijanske kurtizane Giuliette privukla tek umjerenu pozornost, Kathleen Kim se pokazala više nego idealnim tumačem lutke Olympie u redateljski i inače najekstravagantnijem prvome činu, koji priziva kako kabaretski, tako i ugođaj ranih filmova fantastike.

Osebujna uloga Maršalice zahtijeva i pjevačku i glumačku zrelost, a unatoč tome što ju je prvi puta pjevala prije petnaest godina, Fleming se čini upravo u idealnoj dobi za njezino tumačenje, i to se svakako osjetilo i u prijenosu uživo, pogotovo u prvome činu.

Ali apsolutno je sigurno da ima nekih duljina, posebno u prvome činu, i da se ona može još dramaturški obraditi.

Orkestar je djelovao kao kompaktna cjelina, a takav je bio i moćan muški zbor (zborovođa Nina Cossetto) dok je ženski u prvome činu iza scene bio brojčano, pa time i zvukovno, slabašan.

Kao Elvino bio je i scenski razigran, usrdno simpatičan, pa smo imali dvoje mladih zaljubljenih koji su uvjerljivo donijeli svoje likove obogativši ih cijelom paletom dinamičkih nijansi, u sugestivnim lirskim trenucima (dva prekrasna dueta u prvome činu) i u dramatski zahtjevnijim prizorima.

Unatoč tome što ju je prvi puta pjevala prije petnaest godina, Fleming se čini upravo u idealnoj dobi za njezino tumačenje, i to se svakako osjetilo i u prijenosu uživo, pogotovo u prvome činu... pročitajte cijeli tekst...

Sjajna je bila ta toliko naglašavana, ne uvijek potpuno uhvatljiva promjena u liku Kundry od divlje žene u prvome činu preko zavodnice u drugom do pokajnice u trećemu, i samo velike umjetnice mogu tu promjenu vjerodostojno i uvjerljivo donijeti u vokalnoj i scenskoj interpretaciji.

U prvome činu prikazan je brodolom iz kojeg na grčku obalu more izbacuje tri pustolova: Conrada, Alija i Birbanta.

Premda je scenografija, čija je autorica također Doderer, djelovala ponešto neiskorišteno u prvome činu, režija je pokazala svoje najveće vrline u komičnom tretmanu triju sporednih uloga makedonskih knezova (pjevački korektne interpretacije članova ansambla iz Karlsruhea) te u interpretaciji cijeloga drugoga čina kroz vizuru sna.

Upravo ta skrivenost postaje razlog prvome činu vjere klanjanju.

Boito je izbacio prvi čin Shakespeareove drame koji se odigrava u Veneciji, ali je u svojemu prvome činu zadržao nekoliko prizora iz Shakespeareovog prvog čina.

Pomno je razradila svoj dvostruki lik dajući mu u prvome činu nježnost, toplinu i čežnju smrtno bolesne zaljubljene Mirjane, u drugome zlo blještavilo i strast razmažene mušičave žene-zmaja Mire (sjajan otrovno-zeleni kostim), a u trećemu plitkoću razmažene zavodnice koja se ležerno igra ljudskim životima.

Premda se također radi o oprečnim pjevačkim osobnostima, Jonas Kauffmann kao Siegmund i Eva-Maria Westbroek kao Sieglinda ostavili su u prvome činu opere cjelovitiji dojam.

Izdanje su predstavili Josip Nalis, tajnik Fonda Lovro i Lilly Matačić, te maestro Mladen Tarbuk, uz zvuke nove, remasterirane verzije snimke: predigre prvome činu i ulomka dueta Brünnhilde i Wotana u tumačenju sopranistice Eszter Kovács i basa Tomislava Neralića, oboje prisutnih na promociji.

Uspijevao je svladati pjevačke zahtjeve uloge u prvome činu, ali u trećemu mu jednostavno nedostaje glasa.

To je apsolutno integralna izvedba, sve apsolutno dobro funkcionira, pa i ti elementi sa zborom kojih ima u prvome činu, uz intermezzo koji je posebna simfonijska slika.

Vokalno-scenski impozantan Parsifal, možda premalo dječje naivan u prvome činu (što bi bilo i teško postići s obzirom na njegovu stamenu figuru) i nedovoljno upečatljiv (ne vlastitom krivnjom jer dolazi iz dubine pozornice) u završnoj ključnoj ariji Nur eine Waffe taugt, bio je američki herojski tenor John Charles Pierce.

U prvome činu, dakle, jedan za drugim u virtuoznim arijama nastupaju najprije Goffredo, pa ljubomorni antagonist kratkoga vijeka Gernando, da bi (isprekidano poglavito recitativima najmanje zahtjevne tenorske uloge Eustazia) tek kao posljednji nastupio Rinaldo, ulogom koja u virtuoznosti neće ničim zaostajati postignućima prethodnih dvaju istaknutih tenora, ali će spektar tenorskog izražaja obogatiti odgovarajućom lirskom ekspresivnošću, kojemu će se u dilemama trećega čina pridružiti i dramski.

Frey u obilju koristi crvenu boju spajajući Te Deum u prvome činu s crvenom Toscinom haljinom.

Lešić je, pak, muzicirao svojim lijepim glasom, njegove su fraze bile u bogatijoj dinamici, djelovale su zaobljenije i izražajnije, pa je i dobio aplauz nakon arije u prvome činu.

Njezini krici i uzdasi u prvome činu djelovali su, međutim, manje groteskno nego analogna mjesta u zagrebačkoj predstavi, no s enormnim zahtjevima drugoga čina mogla je udovoljiti tek na zanatskoj razini.

Ženski dio ansambla iz Kaiserslauterna općenito se nije iskazao: ženski je zbor u prvome činu (neadekvatno smješten iza, a ne iznad pozornice) intonacijski je zaostajao za muškim, što je bilo još bolnije u slučaju Djevojaka cvjetova kada se nečistoći pridružila i karakterna groteska s vokalnom artikulacijom na granici vrištanja.

Ona se očitovala i u prvome činu, čija se radnja događa ljeti na velikom balu, no u ovoj su predstavi sve dame u crnoj uniformiranoj odjeći s dugim rukavima, izgledom više nalik opaticama negoli ženama željnima zabave.

Jasna dikcija i posvemašnje shvaćanje teksta koje resi sve sudjelujuće posebno su važni u liku Gurnemanza, u vrlo dugom prizoru u prvome činu, u kojemu Manfred Hemm dominira mirnoćom u kojoj ima suzdržane snage i djelotvornosti.

Radnja se sastoji iz niza takvih povreda: one počinju u prvome činu s uvodom, nastavljaju se Elvirinom arijom (br. 3), preko kataloške arije (br. 4) sve do kvarteta Non ti fidar, o misera (br. 9) u kojemu Don Giovanni Elviru prikazuje kao luđakinju koju valja žaliti i u kojemu Donna Anna i Don Ottavio bivaju fascinirani Elvirinim dostojanstvom i uzvišenošću.

Takvu je interpretaciju Radić mogao izgraditi i zbog načina na koji je Ortrud tumačila Ivanka Boljkovac dok je Dubravka Šeparović Mušović u premijernoj postavi od samog početka predstave jasno davala do znanja da je upravo njen lik glavna antagonistica drame, vješto nijansirajući interpretaciju unutar monolitno koncipirane uloge, Boljkovac je svoju interpretaciju oblikovala manje na nijansama, a više na postupnom razvoju Ortrud, od prigušenog sufliranja Telramundu u prvome činu do impresivne eksplozije zlobe u finalu opere.

Manje me impresionirala magarcem u prvoj slici i Escamillom koji je dojašio na konju a puno više koncepcijom scene koja vrvi ljudima u prvome činu, još uvijek ih ima u drugome, ali već mnogo manje, u trećemu se razrjeđuju, a opera završava praznom scenom okruženom visokim ravnim pa i grubim crvenim zidovima koji kao da zagrađuju Don Joséa i Carmen hladnoćom smrti.

U takvome čitanju njegov lik se ne razvija: nesmiljenost kojom razbaštinjuje i izbacuje Ernesta iz kuće u prvome činu tako nema nikakvu težinu, kao ni poraz koji doživljava u naredna dva.

Jedan od ključnih prizora opere duet Enza i Barnabe u prvome činu prošao je gotovo neprimjećeno, a prizor na početku trećega čina između Laure i Alvisea prometnuo se, zahvaljujući njegovim interpretima, u središnji dio opere.