U praksi, u konkretnim uvjetima rada predškolskog psihologa u Republici Hrvatskoj, najčešće nije moguće primjenjivati standardni odnosno standardizirani psihologijski instrumentarij za procjenu razvoja sve djece u nekoj predškolskoj ustanovi, jer: psiholozi najčešće rade u predškolskim ustanovama od preko 600, a katkad i preko 1500 djece, pa nema vremena za korektno psihologijsko testiranje sve djece, a katkad ni djece s posebnim potrebama u razvoju najčešće psihologu nije omogućena primjena najpogodnijih testova za pojedine svrhe, iz financijskih razloga (ili uistinu nema dovoljno financijskih sredstava za nabavu nekih vrsta psihologijskih testova, jer su oni skupi; ili pak upravni organi vrtića ne smatraju nabavu testova kao najbolji način da se potroši novac) često uistinu i nema pogodnih testova za utvrđivanje pojedinih obilježja ponašanja djeteta, ili za procjenu pojedinih sposobnosti, ili zbog dobi djeteta, ili zbog neprimjerenosti testa našoj populaciji, itd. u slučajevima potrebe testiranja djece s posebnim potrebama, dosta često se događa da zbog nedovoljne specifične educiranosti odgajatelja predškolske djece, neka djeca bivaju proglašena potencijalnom djecom s posebnim potrebama, dok druga ne; međutim, događa se da uvjetno rečeno zdrava djeca s nekim upadljivim nepoželjnim karakteristikama ponašanja (pretjerano motorična, npr.) bivaju nepravilno proglašena djecom s posebnim potrebama, a djeca s neupadljivim karakteristikama ponašanja (pretjerano povučena, depresivna) kao djeca bez značajnijih poteškoća (1, 2).