U I 745/1999 od 8. studenoga 2000. godine kojom je odlukom Ustavni sud pokrenuo postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom i ukinuo neke odredbe Zakona o izvlaštenju, Upravni sud nije sud pune jurisdikcije.

Istaknuto je kako su navedene izmjene potrebne radi dosljedne provedbe ustrojstva, djelokruga i načina rada ustanovljenih upravnih sudova kao specijaliziranih sudova pune jurisdikcije.

Omejec ovdje opravdano dodaje da bi se, odluči li se hrvatski zakonodavac na uvođenje dva stupnja upravnog spora, razlozi za žalbu protiv prvostupanjske presude nužno morali postaviti iznimno restriktivno, nadležnost drugostupanjskog upravnog suda morala bi se ograničiti samo na određena pravna pitanja i ujednačavanje upravnosudske prakse, a prvostupanjsko upravno sudstvo trebalo bi ustrojiti tako da bude u mogućnosti strankama osigurati sva temeljna postupovna jamstva, u pravilu, u sporu pune jurisdikcije, a sve to pod uvjetom da je moguće istodobno osigurati donošenje odluka, kojima se pravomoćno odlučuje o pravima i obvezama stranaka, u razumnim rokovima.

Ovlašten je odlučivati kako u sporu o zakonitosti upravnog akta (u slučaju pokrenutom s recourse, tj. writ of annulment) tako i u sporu pune jurisdikcije (u slučajevima pokrenutim s writ of certiorari te clerical recourse).

On u prvom i posljednjem stupnju odlučuje o zakonitosti upravnog akta, izuzev u slučaju šutnje uprave gdje odlučuje kao sud pune jurisdikcije.

Kad je riječ o sporu pune jurisdikcije postoji suglasnot teoretičara francuskog upravnog prava da štiti subjektivna prava koja proizlaze iz pojedinačnih akata i čina.

Spor pune jurisdikcije po našem pravu ima izvjesne karakteristike francuskog spora pune jurisdikcije, ali u izvjesnim točkama on odstupa od spora pune jurisdikcije u francuskom pravu.

Sličnost hrvatskog spora pune jurisdikcije sa francuskim ogleda se naročito u sljedećem.

Njime je ustanovljeno novo ustrojstvo upravnih sudova s četiri prvostupanjska upravna suda i Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske kao drugostupanjskim sudom; proširen je predmet upravnog spora i na druga postupanja uprave, upravne ugovore i opće akte jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe koje imaju javnu ovlast i pravne osobe koje obavljaju javnu službu; otvorena je mogućnost da o sporu odlučuje sudac pojedinac, a ne isključivo sudsko vijeće; upravni sudovi dobili su ovlast, ali i dužnost samostalno utvrđivati činjenično stanje i izvoditi dokaze te bi u pravilu trebali provoditi usmenu raspravu; izmijenjen je položaj stranaka u sporu, posebno zainteresirane osobe; ustanovljena su nova postupovna prava i obveze stranaka; uvedeni su neki novi postupovni instituti kao što su npr. ogledni spor, privremene mjere, povrat u prijašnje stanje, prekid spora, obustava spora, sudska nagodba itd.; sudovima je utvrđena obveza da odlučuju o upravnoj stvari zbog koje se spor vodi, tj. o pravu, obvezi i pravnom interesu tužitelja, čime je u Hrvatskoj odlučivanje u sporu pune jurisdikcije postao pravilo, a nije više iznimka; dopuštena je žalba protiv presuda i nekih rješenja prvostupanjskih upravnih sudova; izmijenjeno je uređenje izvanrednih pravnih lijekova uvođenjem zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne sudske presude; izmijenjeno je izvršenje sudskih odluka; naknađivanje troškova spora; otvorena je mogućnost ocjene općih akata itd.

Uvodno obrazloženje osnovnih odrednica Prijedloga zakona o izmjenama i dopuni Zakona o izvlaštenju podnio je predstavnik Ministarstva financija koji je istaknuo da se predmetnim Zakonom nadležnost u postupanje u predmetima izvlaštenja sa županijskih sudova prenosi na upravne sudove kao specijalizirane sudove pune jurisdikcije.

Sa stajališta problema koji je ovdje postavljen, a svakako i inače najbitnija je podjela na sporove o zakonitosti i sporove pune jurisdikcije.

Pravilo je da sud odlučuje u sporu o zakonitosti upravnog akta, ali je sudu ostavljeno ovlaštenje da odluči u sporu pune jurisdikcije, ukoliko smatra da su ispunjeni zakonom predviđeni uvjeti.

Naprotiv, nadležnost je sudova u sporovima pune jurisdikcije regulirana enumerativnom metodom, tako da je isključeno, da bi se spor pune jurisdikcije mogao voditi u stvarima, koje za to nisu predviđene zakonskim putem.

Dosta dileme izaziva ova pretpostavka i neka shvaćanja su ograničavajući faktori u primjeni pune jurisdikcije.

Mada ti izrazi nisu najsretniji, jer nazočnu pojavu, karakterističnu s obzirom na predmet spora, suviše povezuju s načinom rješavanja i opsegom sudskih ovlaštenja, ipak je izraz spor pune jurisdikcije stekao zavičajnost u zemlji, gdje je stvoren (u Francuskoj), a i daleko preko granica, pa ga zato često susrećemo i u našoj domaćoj pravnoj literature.

U I 745/1999 od 8. studenog 2000. godine kojom je odlukom Ustavni sud pokrenuo postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom i ukinuo neke odredbe Zakona o izvlaštenju, Upravni sud nije sud pune jurisdikcije.

I sve to uz potporu svojih suplemenika na državnoj razini, koji su zloupotrebili državu, pa čak i jedan sud, istina ne pune jurisdikcije.

Sukladno Zakonu o upravnim sporovima, u pravilu se ne provodi kontradiktorni postupak, ne saslušavaju se stranke i u pravilu se ne utvrđuje činjenično stanje, te se, u pravilu, ne vodi spor pune jurisdikcije.

Sporovi iz upravnih ugovora u Francuskoj rješavaju se kao sporovi pune jurisdikcije.

Reforma upravnog sudovanja u Hrvatskoj predviđa velike promjene: od zaštite koja se odnosi na sve akte uprave, mogućnost žalbe, osnivanje prvostupanjskih upravnih sudova i Višeg upravnog suda, suđenja u sporu pune jurisdikcije kao primarnog.

U radu se daje prikaz upravnog sudovanja u Hrvatskoj od druge polovice 19. st. do danas u poreznim stvarima posebno u odnosu na upravnoračunski spor; nadležnost specijaliziranog suda, poseban upravnosudski postupak, te ukazuje na neka rješenja koja su ponovno aktualna kao: suđenje u sporu pune jurisdikcije, mogućnost žalbe, viši i niži sudovi.

2. ODNOS HRVATSKOG I FRANCUSKOG UPRAVNOG SPORA PUNE JURISDIKCIJE

Upravni spor pune jurisdikcije nije čest u praksi.

Ona prije svega ukazuje na potrebu preformuliranja zakonskih odredbi u smislu preciznijih formulacija i povećanja stupnja obveznosti odlučivanja u sporu pune jurisdikcije.

Kada razmotrimo pojedine karakteristike upravnog spora pune jurisdikcije moramo biti svjesni obima i ovlaštenja upravnog suda.

Spor pune jurisdikcije sadrži ovlaštenja koja su veća od ovlaštenja za poništenje upravnog akta, sadrži ovlaštenja da sud svojom odlukom mijenja ili supstituira upravni akt.

Zahtjev stranke bi trebao opredijeliti vrstu spora, naime spor o zakonitosti se vodi o aktu, a spor pune jurisdikcije među strankama.

Spor o zakonitosti i spor pune jurisdikcije, trebala bi biti dva najvažnija oblika upravnog spora u hrvatskom pravu.

Odgovor na pitanje: kakvog je sadržaja sudska odluka kojom se upravni spor raspravlja bi istovremeno morao biti i odgovor na pitanje, je li je to spor pune jurisdikcije ili spor o zakonitosti.

U prilog sporu pune jurisdikcije su u vezi s našom praksom izlagani naročito sljedeći argumenti: Sud u upravnom sporu ne ograničava se samo na ispitivanje zakonitosti već ulazi u suštinu same stvari, ne donosi samo odluku o tome ima li stranka ili nema određena prava, oko čega se i vodi spor.