Prvo, ulozeni napor, zatim iskrena namera, voljni pravi izbor, disciplina, razmestanje delova puzle na svoje mesto, sazrevanje.... Zatim se sve obrce, ono sto smo mi do sada povlacili u sebe, to sada nas povlaci u srz, a tisina ce doci, sama, cucemo je i znacemo... Komuniciracemo na taj nacin i shvatiti da bolji ne postoji... Ali i to mora da se desi samo od sebe, ne na silu, jednostavno se dogodi... I tada se prepooznajemo u gomili dodirujemo se dusama, vibriramo u istoj ravni, duse nam se ogledajuci jedna u drugoj zaokruzuju, tvore celinu, a mi kroz ljubav na kraju na neki nacin oslobodjajuci se i od nje bar kao takve, kao poslednje stege u svesnosti, vise ne pitamo, ne trazimo odgovore, znamo, zaboravljamo, samo smo list na vetru sto treperi... A dotle, strpimo se, budimo zahvalni sto smo tu, gde jesmo, sebe smo ostvarili toliko koliko jesmo, a ako i ne cujemo tisinu, ne mari, pa u vecnosti ne vaze zakoni prostora i vremena, pa tako ni nivo ostvarenosti nema znacenje... Ko moze zaustaviti iskru, da zaiskri u punom sjaju i zatim nestane u tmini, da bi jednom opet postala svetlost... na kraju tunela...? Sta je za vas Tisina, koja se cuje, dragi moji...?