Rahner izražava kao jedinstvo osobne svetosti i apostolata koji nužno iz te svetosti izvire, po čemu je Marija " Na izvanredan način službena reprezentacija Crkve. "

Kao što je to veoma prikladno izrazio Karl Rahner: I kao što nismo pitani ' želimo li postojati ', tako nismo ni pitani ' želimo li biti otkupljeni i oslobođeni '.

rahner, sve što ste napisali je korektno, kao i ono što piše u znanstvenim radovima, ali daisy voli crvenu ružu ps. i bušmani, kao i calatrava mogu uživati u mirisu ruže još kad bi uzeli onu mali čovjek, veliki ma neću dalje

Od kad je Krist postao čovjekom, " ništa što je ljudsko nije maleno " napisao je veliki teolog isusovac Karl Rahner... A Šarac misli da su samo njegovi klerikalni hadezeovci djeca Božja.

Takav epitet s punim pravom ponio je i Karl Rahner.

Gotovo svi veliki katolički teolozi 20. st., Rahner, Von Balthasar, Lonergan, smatrali su da se »raskol« između teologije i duhovnosti treba prevladati.

Rahner odgovor na to pitanje traži na pozadini egzistencijalne ontologije čovjeka i različitih antropoloških pristupa koje ne možemo u opisivati u detalje.

Kršćanin ne smije biti površni zaneseni optimist nego, kaže glasoviti Karl Rahner, pesimistični realist koji je svjestan da stvarnost mora proći kroz tamu križa.

Žena iz pustinje (pustinja kao aluzija na današnji poganski svijet) se sklanja u svojim najodanijim sinovima i kćerima, u mističnom bijegu. (K. Rahner kaže kako će vjernik 21. st. biti mistik ili ga neće biti.) Ta njena djeca su ona mala peta koja će Zmiji satrti glavu.

Rahner jasno ističe da ta tvrdnja ne želi poniziti niti umanjiti vrijednost drugih naroda Azije i Afrike, posebno imajući na umu da je kršćanstvo prvih stoljeća cvalo upravo u tim područjima.

Ponajbolji sinovi Družbe Isusove, kao što su sv. Petar Kanizije, Suarez, Cornelius a Lapide, Hugo Rahner i toliki drugi stavili su svoje pero u službu Bogomajke te o njoj napisali djela vrijedna spomena.

To je prijelaz koji je dramatičniji, tvrdi Rahner, nego što je bio prijelaz iz antičkog i mediteranskog u srednjovjekovno europsko kršćanstvo.

Razlog za takvu slobodnu odluku Rahner nalazi u dijaloško-odnosnoj dimenziji osobe koju on prebacuje i na narode i kulture.

Teolog Karl Rahner je rekao ' da će vjernici u ovom stoljeću ili biti mistici, ili ih neće biti '.

Šagi-Bunić će se slično kao i Rahner izraziti o teandrizmu i to postavljajući ga za temelj autentičnom kršćanskom humanizmu. [ 31 ] Šagi-Bunić je bio teolog koji je išao putem sintetiziranja, jer za njega je Krist istovremeno bio i Bog i čovjek u jednoj osobi.

Valja naglasiti da je o čovjekovoj otvorenosti spram vjere i objave, svoj neprijeporno najveći obol u katoličkoj teologiji dao Karl Rahner koji je upravo definirao čovjeka kao »slušača riječi«.

Čovjekovo biće na taj način upoznaje sebe kroz osluškivanje drugoga i to je ono što na antropološkoj razini Rahner naziva transcendentalnim iskustvom i nadnaravnim egzistencijalom.

Pri toj tezi Rahner naglašava da čovjek slušajući ili ne slušajući, osluškujući ili ne osluškujući riječ Božju zapravo ulazi u područje vlastite slobode.

A upravo jer je riječ o čovjekovu egzistencijalu, čovjek je biće koje je u bitnome povijesno, čime Rahner postavlja i treću tezu čovjekove otvorenosti spram moguće povijesne objave Boga a što u konačnici rezultira čovjekovim odgovorom ili ne Bogu čovjekovom vjerom ili nevjerom.

U XX. st. dolazi do procvata katoličke teologije (Jean Danielou, Henri de Lubac, Yves Congar, Karl Rahner, Urs von Balthasar, E.

Naravno, zaključuje Rahner, to ne znači da će Europa postojati vremenski, koliko dugo će postojati i čovječanstvo, nego znači »da će ona kao takva ući u konačnost ispunjenja povijesti, kao što to čini pojedinac premda je vremenski ograničen tubitak«.

To se pitanje mnogima, ističe Rahner, može činiti besmislenom i praznom spekulacijom.

Rahner ih je nazivao anonimnim kršćanima.

Rahner je svjestan mnoštva pitanja i poteškoća koje izviru iz jedne takve tvrdnje.

Kad veliki njemački teolog Rahner kaže da će kršćanin budućnosti biti mistik ili neće uopće biti kršćanin, mislim da izražava upravo tu istinu - da će kršćanin budućnosti biti onaj tko će shvatiti da je jedinstvo s Kristom bit, srž kršćanstva.

Nakon poraca je Rahner ipak manje apokaliptican u svojim tekstovima te postavlja pitanje o cjelini svijeta i covjeka.

Tako npr. činjenica da mali Franjo u Fatimi nije uvijek čuo sve što je Gospa govorila, nego je samo vidio micanje usana Rahner ne smatra argumentom protiv, nego naprotiv dobrim znakom za vjerodostojnost malih vidjelaca.

Ako su Bazilije Veliki, Didim, Atanazije, Grgur iz Nise, Augustin, Origen, Tertulijan, Šimun Novi teolog te Rahner, de Lubac, Muhlen

Karl Rahner, govoreći o Isusovu čovještvu, gotovo ne može biti konkretniji kada kaže da su Isusovi suvremenici u njemu doživjeli čovjeka koji je bo kao i oni, čovjeka s ljudskim početkom, podvrgnut povijesnim uvjetima, koji je živio neumoljivo k smrti usmjeren život, čovjeka koji je govorio njihovim jezikom, iskreno i gotovo prirodno prihvatio svoje društvene i religiozne prilike, koji je kao i svi ljudi iz njegove okoline osjećao i ljubio, koji je u svome religioznom naviještanju govorio u predodžbama i primjereno vidokrugu ondašnjih ljudi, služeći se pojmovima i slikama svoga vremena.

Lewis: »Pisma starijeg đavla mlađem«; Herbert Geisler: »Vinko Pallotti Rimski apostol«; Karl Rahner: »O svagdašnjim stvarima« i Ivan Golub: »Ususret dolasku«.