Ovisno o tome koliko su nas ranjavali, koliko smo uopće prijemčivi za njih.

... sanjala sam da ćeš se vratiti.. da ćeš me zagrliti.. i da ću se osjećati sretno, sigurno, da ću se osjećano voljeno...... vratio si se na tren, ali niti sam se osjećala voljeno niti sigurno, niti sretno.. svi mostovi koji su nas nekada spajali danas nas razdvajaju.. promijenili smo se, previše.. i ako je nekad ljubav spajala naša imena danas nema tu snagu koju je trebala imat nekoć, nekad davno u prošlosti.. ionog trena kad si mi okrenuo ledja svijet s emoj bio srušio, jer srce je spoznalo koliko te je voljelo i koliko si ti moj život činio životom.. u onome sivilu ti si bio ona živa nijansa duginih boja, kad mi je došlo da se predam ti si bio razlog da se ne dam.. da sve je to vrijedilo jučer.. u te dvije godine naši životi su se promijenili, mi smo se promijenili, oni od jučer danas to nisu.. kolike sam se noći molila da se vratiš i da me ugrije toplina tvoga zagrljala, da me pogledaš u oči, da me poljubiš i da na tren sve stane.. ali duhovi prošlosti proganjali su nas, spoznali smo da naše vrijeme je prošlo... i ono što je zapečaćeno u prošlosti, u sadašnjosti se ne može promijeniti.... onog dana kada je otišao, kada sam ga pustial da ode pitanje je koje me je bilo proganjalo Da li bi uspjeli, da li bili sretni.. i kad smo pokušali oživjeti ono što je nekada živjelo u nama spoznala sam da ne možemo više biti sretni, da za nas nema više prilike.. jer kad jednom propustiš priliku ona se više ne vraća.. da li sam se razočarala, nisam.. preboljela sam svoju prošlost.. bojala sam se zatvoriti vrata iza kojih je postojao on, nisam se mogla pomiriti s time da sam ga izgubila.. ali sada shvaćam da je on moja prošlost.. a u novi život ne idu stare uspomene.. i ja sam svoje stare uspomene pospremila u škrinjicu, zatvorila vrata koja su ostala odškrinuta.. smirila duhove koji su previše ranjavali moje srce i nisu mi dali da dišem.. i kad je shvatio da za nas nema nade, da u njegovom srcu postoji neka druga osoba mislila sam da će me bolejti, da ću se slomiti kao onda kada je otišao.. ali tada sam se oslobodila svojih okova i poput ptice puštene iz kaveza poletial u plavetnilo koje mi je dugo vremena bilo blizu, a opet tako daleko.. onog trena kada je otišao i oni mjeseci koji su nas razdvajali, mjeseci u kojima nisam mogla pronaći sebe, tada je nanio mi svu bol koju je mogao.. možeš me i razbiti neću prstom maknuti, da me vrijedjaš da me psuješ neću se pomaknuti, možeš me i ubiti, ledja mi okrenuti NE MOŽEŠ ME VIŠE TI NIKAKO POVRIJEDITI..... poput feniksa, koji umire i ponovno se radja iz svoga pepela i ja sam se uzdigal iz svoje boli..... i najdraži moji hvala vam na svemu.. da vas niej bilo, vaših riječi utjehe i podrške ne bi ja sama uspjela.. lijepo je znati da je netko uz vas.. najdraži moja hvala vam.. puno vas volim....

ne, nisu to reprodukcije, to su unikatna djela naše svjesnosti dovršena spoznajom signirana umom to su siluete sjećanja u odorama ovoga ovdje i ovoga sada mjenjam prošlost darujem joj svježinu trenutka prisjećanja odbacujem sve ružno, okrutno, brutalno zaokružujem nedoživljeno i nedorečeno opraštam sebi neznanje, neukost i boli koje sam svjesno ili nesvjesno nekome drugom nanijela opraštam svima koji su me svjesno ili nesvjesno ranjavali, kažnjavali, vrijeđali oprost je eliksir, kamen mudrosti, božansko svojstvo philosophia perrennis metafizika iz koje, u bitku svijeta, života i ljudskog uma, izranja božanska stvarnost

Ovo je trn u oku svim onima koji šire laži, gaze, pljuju i omalovažavaju naše svetinje, ovo je i za sve one koji su nas ubijali, ranjavali, sakatili, zamatali u crninu, za one bez savjesti i ljudskosti.

Istini za volju, nisu ih ozbiljno ranjavali, ali udarci jesu bili mnogobrojni i bolni.

" - U ratu ste me ranjavali, jedva sam živu glavu izvukao

Markica bi s još ponekim krvožednim dječacima čekao da golubovi polegnu, a onda prišao jami i stao u nju bacati kamenice ili glavnje goruće i uživao u na smrt prestrašenoj ciki golubova, koji bi bezumno udarali o stijenje jametine, ranjavali se i krvarili ili bi izlijetali u noć i parali se na trnju i oštroj grabovini, ili pak, obezglavljeni, sjekli mrak sa smrću za vratom i nisu se usuđivali okrenuti.

Drhtave i ispružene ruke, turobni i zamršeni vidici ranjavali su moju opustošenu dušu i zakleo sam se: Nikada neću pomoći nikome, i dok živim neću mariti ni za koga.

Također, Zada je rekao kako se vojnici u njegovoj zemlji nalaze kako bi očuvali mir i uklonili pobunjenike, a ne ranjavali djecu.

Kako su je za života nasljedovale u poniznosti i poslušnosti, tako su je zasigurno zazivale i one kobne noći kad su neprijatelji ranjavali njihova iscrpljena tijela.

Bio sam bespomoćan, znao sam se pitati kako me ne prepoznaješ u njima a prepoznaješ u onima u kojima nisam, i koji su te ranjavali onako kako znaš da ja nikada ne bih tvoja ljubav.

Bilo mi je nepojmljivo da netko može pucati na obične ljude, civile, ali pucali su i poslije zastrašujućih dovikivanja i ranjavali, ubijali sve do pet sati popodne.

Zbog toga nisu imali baš prevelikog smisla za umjetnička dostignuća tih spomenika i njihove antifašističke poruke, pa su se odlučili obračunati sa simbolima koje su nosili oni koji su iz veće ili manje udaljenosti razarali njihove domove i ubijali i ranjavali njihove sugrađane.

Braniteljski križni put u Slavonskom Brodu je ta istina kojom svjedočimo kako prisutnost istoga onog dima i istih onih granata koje su ranjavali našu domovinu tako i prisutnost našeg Boga koji je nas Hrvate zagrlio svojim plaštem...

a ko si ti pod imenom đendar? ko si ti da pljucaš i pišaš po Zadru i njegovim stanovnicima, ko si ti da tako šporke riči koristiš u blačenju i širenju lažnih informacija o ulogi Zadra u domovinskom ratu? očeš li da ja malo popljucan vas imočane? jeste li vi bili u Kruševu i branili to misto? jeste jeste li ga obranili? niste pobigli ste glavon bez obzira jeste li vi bili profesionalni vojnici? jeste pa zašto se niste tako i ponašali kad ste došli u Zadar? pa vi ste u našem gradu bili jedna obična BANDA koliko ste auta u to vrime ukrali iz grada? kolčiko kuća popljačkali? maltretirali ljude po gradu, ubijali i ranjavali naše sugrađane, pa ja san svjedok kad su nekoliko tih imočana, mrtvi pijani izišli iz nekog kafića i jedan od njih je omota ruku nekom maramom i razbija bočna stakla na parkiranim autima, vrag zna koliko ih e razbija i kako kažeš dobro mi se urizalo u pamčenje spominješ pokojnog Lozu, a nisi zna da je na tom istom mistu, isti dan poginija i jedan zadranin, e ali ko j njega nije imočanin.o kakvoj bižaniji ti pričaš čoviće? pa što onda kad već pljucaš po Zadru a vidim da si se dotaka i Dubrovnika, ne pljucaš po Vukovaru pa i tamo su ljudi bižali, a i oni drugi bi viruj mi, da su znali što se sprema, a di je hr.kostajnica a di je gospić a što s njima? isfrustrirani čoviće, dođi do zd prošeći malo ponosnim gradom, ostavi se tih prića za malu dicu, rat je završija, bilo je tu svega i svačega, i ne ponovilo se

Ranjavali smo jedni druge međusobnim nepoštivanjem, nečašćenjem, nečinjenjem radosti jedni drugima, nemilostivim djelima, neopraštanjem i međusobnim optuživanjem.

Ta ljubav Tako silna Tako drhtava Tako nježna Tako očajna Ta ljubav Lijepa kao dan I ružna k ' o vijreme Ta ljubav tako stvarna Ta ljubav tako divna Tako sretna Tako vesela I tako jadna Drhteći od straha k ' o dijete u mraku A tako sigurna u sebe K ' o neki spokojni čovjek usred noći Ta ljubav koja je izazivala strah kod drugih Gonila ih da govore I primoravala da blijede Ta ljubav vrebana Jer te druge mi smo vrebali Ganjani ranjavani gaženi dotucavani poricani Zaboravljeni Zato što smo tu istu ljubav mi ganjali ranjavali gazili Dotucavali poricali zaboravljali Ta ljubav cijela cjelcata Još toliko živa A sva ozarena To je tvoja ljubav To je moja ljubav Ona koja je bila To osjećanje je uvek novo I nije se izmijenilo Toliko stvarno kao neka biljka Toliko drhtavo kao neka ptica Toliko toplo i živo kao ljeto Možemo oboje Otići i vratiti se Možemo zaboraviti A zatim ponovo zaspati Pa probuditi se patiti bditi Pa ponovo zaspati Sanjati i smrt Zatim probuditi se osmjehnuti se smijati se I podmladiti se Naša ljubav zastaje tu Tvrdoglava kao magare Ziva kao želja Svirepa kao sjećanje Glupa kao kajanje Nježna kao uspomena Hladna kao mermer Lijepa kao dan Nježna kao dijete Gleda nas smješeći se I kazuje mnogo ne govoreći ništa A ja je slušam drhteći I vičem Vičem za tebe Vičem za sebe I preklinjem te Za tebe za sebe i za sve one koji se vole I koji su se voljeli Da ja im vičem Za tebe za sebe i za sve druge Da ne znam Ostani tu Tu gdje si Gdje si bila nekad Ostani tu Ne pomiči se Ne idi Mi koji smo voljeli Mi smo te zaboravili Ali ti nas ne zaboravi Jer nemamo drugog do tebe na zemlji Ne dopusti nam da postanemo hladni Da se udaljavamo sve više Odemo gdje bilo Daj nam znak da si živa A mnogo kasnije na ivici nekog šipražja U šumi uspomena Iskrsni odjednom Pruži nam ruku I spasi nas

Kao što su u pustinji ozdravljali svi koji bi nakon ujeda zmija pogledali u zmiju od mjedi na stup poodignutu, isto tako i svi oni koji uzvjeruju i na Kristovom raspetom tijelu i njegovim ranama vide svoje grijehe i posljedice grijeha kojima smo ranjavali svoje bližnje (uključujući i sebe samog) primaju oproštenje, oslobođenje i ozdravljenje.

I: U ratu ste me ranjavali

Svi su me ti mačevi pogađali i ranjavali.

Ljubanom Amidžićem i ostalim optuženicima u vremenskom razdoblju od kolovoza 1991. godine, tokom ratnih operacija vođenih protiv Republike Hvatske na privremeno okupiranim područjima tadašnje Općine Daruvar, kao pripadnik srpsko terorističkih oružanih formacija u okviru tzv. Srpske autonomne oblasti Zapadna Slavonija, u svojstvu zamjenika komandira čete oružanih formacija u Batinjanima izdavao naredbe njemu podčinjenima i nadzirao njihovo zločinačko djelovanje, pa su pripadnici njegove čete i druge neidentificirane osobe provodili svakodnevna policijska i vojna privođenja i zatvaranja civila te ranjavali i obijali vatrenim oružjem civilno stanovništvo i uništavali im imovinu, iako za to nije bilo nikakvog vojnog opravdanja, a što je sve u suprotnosti sa odredbama Konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, čl. 3. Ženevskih konvencija od 12. kolovoza 1949. godine, kao i čl. 4., 13., i 14. 6. Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. godine o zaštiti žrtava nemeđunsrodnih oružanih sukoba, tako da je u skladu s izdanim naredbama u okviru zajedničkog plana na području djelovanja njegove čete:

O knjizi je govorila i recenzentica knjige prof. dr. sc. Ana Marija Grancarić, naglasivši da knjiga nije nastala iz pera profesionalca, no pisana je dušom Zadranina stavljajući u žižu ljude, narod, njihov život i rad, ratove koji su ga ranjavali i spasioce koji su ga spašavali.

Sve sto se kretalo tim putem, četnici su pokrivali sa snajperima i ranjavali moje suborce.

U 13, 20 sati prva je granata ispaljena na Karlovac.Projektili su padali po gradu i ranjavali nedužne građane.

Koliko bi me tada duševno ranjavali izrugivanje i nemilosrdnost drugih ljudi.

Još uvijek se sjećam one davne mene koju sam prognala iz moći sadašnjeg trenutka one sanjive djevojčice koja se skrivala u tijelu zrele žene bila mi je suputnica, bila je sudionik moje zrelosti do onog trena u kojem osjetih ubod Longinovog koplja neosjetljivosti kada osjetih ranjivost koju do tog trena nisam ćutila jer me nisu ranjavali moja osobnost utkana u kučinu virtualne goropadnice je bila secirana do superstruna izdržljivosti napad je najbolja obrana... taktika nesigurnih... latice iz oluje ruža odnešene vjetrom pohlepe u neka nedohvatna staništa...

Začuvši zvuk tenkova, starci, žene i djeca sakrili su se u podrume iz kojih su ih vojnici izvlačili, tukli, mučili, ranjavali i ubijali.

Kao pravi predator, školovan po razno raznim zagrebačkim četvrtima, u trenu je nanjušio obezglavljenog Kesizupca, kojeg su godinama ranjavali naši rukometni stručnjaci, i u trenu ga stavio pod svoj šestar.

Takvim svojim ispadima štetili su Crkvi, duhovno su ranjavali zajednicu kojoj su željeli pripadati.

Na dnu aquatorija čežnji su bezdušni ronioci biserja ranjavali sedefaste ljušture i ostavljali ih u pjesku vremena.