Tu su visoke, raskošno urešene kuće Ranjine, Restića, Skočibuhin reprezentativni blok, možda najbolje svjedočanstvo da je uz more, u spletu prenapučenih ulica šipanski moreplovac volio izgraditi kuću, lijepšu od zavičajnog ljetnikovca, značajniju i impozantniju od palača uglednog i poštovanog plemstva.

Primjerice, ljetnikovac Ranjine ili Gundulića ili dvorac Giorgi za koji legenda kaže da se u njegovoj saloči odvijala posljednja sjednica Velikog vijeća Dubrovačke Republike, kada je Napoleonova vojska već stajala pred gradom.

Konavle se dobro sjećaju svojih odanih sinova i rodoljuba: Mažibradića jednog i drugog, oba Palmotića, slavnog Gundulića, Zlatarića, Ranjine, Crijevića i mnogih Nalješkovića, te oba svoja Konavljanina Držića.

Palača Orsata Ranjine podignuta je nakon potresa 1667. Riječ je o baroknoj obnovi zgrada 15. i 16. st. nakon kataklizmičke trešnje 1667., a vrijeme gradnje je po zatečenim elementima datirano u drugu polovicu 18. stoljeća.

Do crkve je barokna zgrada nekadašnjega Dubrovačkog kolegija (izvedena 1735. prema nacrtima jezuita Ranjine i Canaulija); na ulaznom stubištu je reljef s natpisom iz 1481. Strossmayerova ulica vodi od skalinade prema zapadu.

Na istočnoj strani klaustra je kapitulska dvorana s oltarnom slikom, radom Nikole Božidarevića iz 1513., i grobom pjesnika Dinka Ranjine (1531. - 1607.).

Biškup, Bogoslovne kreposti u djelima Klementa Ranjine Zagreb, 2000, 121 str; M.

Kako je navedeno u obrazloženju Odjela za inspekcijske poslove Uprave za zaštitu kulturne baštine pri Ministarstvu kulture, nakon prijave dubrovačkog Konzervatorskog odjela očevidom je utvrđeno kako je na spoju zgrade hotela " Pucic palace " i pripadajuće kamene terase u visini prve etaže izvedena neprimjerena i vizualno agresivna instalacija za grijanje i hlađenje, smještena ispod svoda kamenog mosta koji spaja obje zgrade u ulici Dinka Ranjine.

Smatra se da je Držićev " Kanconijer " postojao prije nego što su mu pjesme, nepotpisane i pomiješane s onima drugih autora, uvrštene u Zbornik Nikše Ranjine 1507. Tek je u Dublinu 1965. rukopis zbirke Džore Držića, koji ne sadrži sve njegove poznate pjesme, otkrio pravi raspon opusa po kojemu se on smatra jednim od naših najstarijih petrarkista i začetnikom hrvatske dramske pastorale. 1793. U Parizu umro veliki talijanski komediograf Carlo Goldoni (rođen 25. veljače 1707. u Veneciji).

Primjerice, pjesme Mavra Vetranovića objavljene su 1871. godine, a Zbornik Nikše Ranjine posljednji put 1937. godine.

Mjerenje signala provodit će se u kućanstvima (stanovima) u vremenu od 15 do 20 sati prema sljedećem rasporedu: 3. studenog u ulicama Od puča, Miha Pracata, Uska 4. studenog u ulicama Cvijete Zuzorić, Lučarica, Gundulićeva poljana, Uz jezuite 5. studenog u ulicama Dinka Ranjine, Marojice Kaboge

Iz nečega što je možda bilo tek razbibriga, nalik modernim pjesmaricama današnje mladeži, nastala je vrijedna antologija najstarije hrvatske autorske lirike: Ranjinin zbornik ili Kanconijer Nikše Ranjine.

Previše se oslanjaš na Araličnu retoriku i rani prijevod Biblije Nikše Ranjine - prearhaično je to, žene to ne puše...

Neke njegove pjesme uvrštene su u Zbornik Nikše Ranjine iz 1507. no autorstvo nad nekim pripisivanim mu tekstovima utvrđeno je tek nakon otkrića rukopisnog kanconijera Gjorete Držića pjesni ke stvori dokle kroz ljubav bjesneše 1965. u Dublinu.

U moje vrijeme postoje samo 33 vlastelinske loze, kuće ili koljena.To su Bobaljevići, Basiljevići, Benešići, Binculići, Bunići, Bundići, Bučinići, Bučići, Kabužići, Kalići, Kružići, Gradići, Gundulići, Gučetići, Getaldići, Djurđevići, Lukarevići, Lučići, Martinuševići, Menčetići, Mlaškonići, Palmotići, Pruglovići, Prodančići, Pucići, Ranjine, Rastići, Sarake, Sorkočevići, Tudizići, Volčići, Zamanje i Crijevići.

Izvan etabliranog društva starog Ranjine, potomka familije koja je davala knezove i ugledne i štovane poklisare u doba Republike.

Zbornik Nikše Ranjine, u kojem su najbrojniji stihovi upravo Š.

Istraživali smo i doznali više o Zoranićevim Planinama, Šižgorićevoj lirici, Gundulićevu Osmanu, Mihanovićevoj Horvatskoj domovini, Lucićevoj Robinji, Karnarutićevu Vazetju Sigeta grada, Zborniku Nikše Ranjine i naravno, Marulićevoj Juditi.

Biškup, Bogoslovne kreposti u djelima Klementa Ranjine Zagreb, 2000, 121 str; M.

O tome svjedoči vijest zabilježena u kronici Anali di Ragusa Dubrovčanina Dinka Ranjine, koji je opisao zavjetno hodočašće svećenika Ivana u Jeruzalem 843. godine.

Zbornik Nikše Ranjine (1507.) u kojem su popisane pjesme tada najpoznatijih pjesnika, Džore Držića i Šiška Menčetića, sadrži također znatan broj pjesama kojima ne znamo autore, niti njihove cjelovite opuse.

Ovo su prvi stihovi nevelike zbirke Pjesni razlike, glasovitog kanconijera iz sutona renesanse - Dinka Ranjine, sedmerostrukog kneza Dubrovačke Republike.

Analizirajući lirski opus Dubrovčanina iz 16. stoljeća Dinka Ranjine Pavao Pavličić polazeći od Curtiusovih određenja manirizma preispituje pojam i značenje manirizma kao epohe odnosno razdoblja u starijoj hrvatskoj književnosti te opisuje značajke artificijelnog pisanja (jaka metaforičnost, končetoznost, carmina figurata itd.) u njegovu opusu, a isto tako uspoređuje odnos Ranjininih manirističkih postupaka s eminentno baroknim liricima, primjerice s poezijom Ivana Bunića Vučića i Ignjata Đ urđevića pokazujući i dokazujući da je Ranjinina lirika uvelike obilježena onakvim postupcima kakve R.

U najstarijim dubrovaà kim kronikama, Anonimovoj i Nikole Ranjine, spominju se pod 744. odnosno 743. godinom obiteljska slavlja svetaca, ali u kontekstu doseljenja iz Bosne: doseljenici su živjeli na naà in Bosanaca, kao seljaci, veseleà ¦ i se, pijuà ¦ i i jeduà ¦ i.

Do ove crkve se podiže velika zgrada glasovitog dubrovačkog učilišta, Collegium Ragusnium, izgrađena prema projektu Ranjine i Canalina, kroz koju su prošli kao učenici najblistaviji umovi Republike.

Zbornik Nikše Ranjine ili Ranjinin zbornik, ponekad nazivan i Dubrovački kanconijer, najstariji je lirski zbornik hrvatske svjetovne lirike.

U tom kontekstu obilježeni su i 505. obljetnica Zbornika Nikše Ranjine te 540. obljetnica smrti Michelozza di Bartolomea Michelozzija (1396. - 1472.).

To je Gaj najbolje znao učiniti, uvedši narječje ono, kojim su pisana djela neumrlog: Držića, Minčetića, Vetranovića, Hektorovića, Čubranovića, Bunića, Mažibradića, Ranjine, Zlatarića, Gundulića, Palmotića, Ivaniševića, Đ orđića, Kačića, Filipovića, Laztrića, Kanižlića, Velikanovića, Tomikovića, Leakovića, Pestalića, Pavića, Paviševića, Janoševića, Papića, Radnića, Došena, Reljkovića, Krmpotića, Katančića i t. d., i kojim se još danas govori u većoj strani Ilirika, u Istriji, Dalmaciji, vojničkoj Hrvatskoj, Ungariji, Banatu i Bačkoj, Bosni, Crnoj Gori, novoj i staroj Srbiji i t. d.

Kasnija sudbina ovih autora, koji su postali neizostavan dio školskih udžbenika poput Ivana Gundulića, Petra Hektorovića ili Dinka Ranjine, dokazuju da su oni ipak uspjeli.

Sličnu utemeljiteljsku ulogu u lirici ima Zbornik Nikše Ranjine koji je taj dubrovački vlastelin počeo sastavljati već 1507. godine u svojoj 14. godini i u njemu je zapisao stihove suvremenih svjetovnih autora ljubavne poezije, ponajprije Džore Držića (1461. ⠀ 1501.) i Šiška Menčetića (1457. ⠀ 1527.), ali i onih čije je autorstvo do danas sporno ili neodređeno.