Za prenošenje na filmski ekran petrogradskih snoviđenja Rodiona Raskoljnikova, ljubav i patnju ruske Đokonde, Sonje Marmeladove, prvi su se zainteresirali Francuzi: Pjerre Chanal je 1935. ekranizovao ovo remek-djelo svjetske književnosti, dva desetljeća kasnije (1956.) to je ponovio njegov zemljak Georges Lampin, koji je deset godna ranije snimio Idiota.

Tim Roth ostaje sam i opterećen strašnom grižnjom savjesti zbog pogibije mlađeg brata, osuđen na duševni pakao poput suvremenog Raskoljnikova.

Napeta fabula o umorstvu starice upotpunjena je minucioznim psihološkim opisom previranja u glavi ubojice, studenta Rodiona Romanoviča Raskoljnikova, koja na kraju dovode do njegova pokajanja.

Mijo Jurišić koji je kod Ogarjova već igrao Raskoljnikova u Zločinu i kazni i pojavom i načinom igre odudara od uobičajenih zamišljaja Hamleta.

U dijalektičkoj shemi predstave, kako ju je zamislio Marković (1. odbacujem ženu; 2. patim bez žene; 3. uzimam ženu natrag), cijeli središnji dio originalnoga teksta zamijenjen je Sorianovom bezglasnom patnjom, s koreografijom i kostimografijom koja ga čini kakvom inačicom Raskoljnikova.

Još uvijek među njima jednako suverena možemo susresti glumačka lica iz vremena prvih susreta s tim kolektivom (u Zločinu i kazni Sandi Pavlin (Marmeladov) i Olga Kacjan (mati Raskoljnikova)).

Ovaj istražitelj rafiniranom psihološkom metodom privodi Raskoljnikova do priznanja.

Budući da je u tržišnom gospodarstvu novac središnja figura i glavna pokretačka snaga, izostanak novca iz ekonomske teorije, jednako je izbacivanju Raskoljnikova iz Zločina i kazne.

Međutim, razumijem što pričaš i volim smještati Hamleta, Don Quijotea i njegovog Sancha, Raskoljnikova, Anu, Oca Goriota, kćeri i Eugenea u 21. stoljeće.

Ogarjov, koji je kao učenik i višegodišnji suradnik velikog Anatolija Vasiljeva izdanak najbolje ruske redateljske tradicije, radnju drame koncentrirao je na odnose glavnog junaka Raskoljnikova (Mijo Jurišić) sa Sonjom (Andrea Mladinić) i istražiteljem Porfirijem Petrovičem (Trpimir Jurkić).

Čačić nas je svojim držanjem u najnovijoj situaciji stvorenoj oko njega podsjetio na Raskoljnikova.

Možete li zamisliti da goropadni Čačić stane u mršavog studenta Raskoljnikova bez ostatka?

al nisi skuzhio shta sam htio reci... dostojevski kao osoba je bio takodjer poprilichno lud i sjeban... i bash sam zato ocekivao da ce unutarnji svijet raskoljnikova uciniti malo drugacijim... ali dobro, vjerojatno je imao uvid u oba stanja svijesti - svoje i neke " normalne " osobe, te je raskoljnikova ucinio " normalnim "

Samo dan prije nego što su maturanti pristupili pismenom ispitu u obliku eseja pojavila se na internetu uvjerljiva i, kažu, autentična informacija da će tema eseja biti temeljena na ulomku iz Zločina i kazne, točnije razgovoru Raskoljnikova i Sonje.

Ubiti osam životinja i onda glumiti Raskoljnikova, a od svega toga zaradiš samo prekršajnu prijavu.

Dijak je i na trećoj izvedbi predstave uspijevao suzbiti svoju inače karakterističnu gestikulaciju te mu je jedino ostao također poseban izgovor, što u ulozi Raskoljnikova, kao konačni domet klasične uživljenosti, čak i ima smisla, pa riječki izlet može ubrojiti u svoje uspjehe.

Nažalost, da se to dogodi treba pričekati reakciju ostataka ruske pravne države jer se u Putina i njegovo kajanje, za razliku od Raskoljnikova, ne možemo pouzdati.

Da, tako je mrmoljio je Čadež poput obraćenog Raskoljnikova. Bog me želi u zatvoru da tamo kao Oscar Wilde zavolim Krista i okajem svoju bogohulnu zbirku pjesama Liječeni katolik.hr.

Čitajući kako je izgledao susret Raskoljnikova i Porfirija, spomene se i Raskoljnikovljev članak iz nekih novina kojima se sada trenutno ne mogu sjetiti naziva, dobio sam svoj odgovor.

Ali, i tu se vrlo spretno opravdava preko Raskoljnikova: Nisam ubio čovjeka nego princip.

Predstava podnaslovljena " dnevnik Raskoljnikova " premijerno je izvedena 29. studenoga 2002. godine, a u predstavi glume Franjo Dijak, Zdenko Botić (za ulogu Porfirija Petroviča dobio godišnju Nagradu grada Rijeke i Nagradu " Raniero Brumini " riječkog HNK-a), Marija Škaričić, Alen Liverić, Damir Orlić, Alex Đaković i Alojz Usenik.

Prodan je pastel te slikarice Moja sestra Jelka čita Raskoljnikova, i to za 7500 kuna, kolika je i bila početna cijena.

Raskoljnikova da je grizla savjest jer je raskolio babu pa se zato predao kao da je time sve rečeno.

Drugim riječima, u učionicama u ovoj zemlji s našom mladeži s vašom djecom ne radi nekoliko desetaka tisuća nasumce izabranih pojedinaca koji blage veze nemaju o dječjoj psihologiji niti o tvorbi glagolskog priloga sadašnjeg, koji ne znaju objasniti teoriju evolucije niti drugi zakon termodinamike, koji ne razmišljaju o etičkim dilemama jednog Raskoljnikova niti su čuli za Camusovu Kugu, čija zadnja knjiga koju su prolistali nije bila slikovnica ili Lunov Magnus Strip, i čiji se rječnik ne sastoji od vulgarizama i psovki uklopljenih u jednostavne rečenice.

Žarište je predstave redatelj Ogarjov u splitskoj postavi Zločina i kazne usredotočio na svega tri lika: Raskoljnikova, zatim sudskog istražitelja Porfirija Petroviča i Sonju Marmeladovu, prostitutku-patnicu-sveticu, a posebice na teško breme savjesti koje pritišće Raskoljnikova te psihološki obruč kojim ga steže mefistovski snalažljiv sudski istražitelj Porfirij Petrovič, kojega je maestralno odigrao Trpimir Jurkić.

Ona je glumački potencijal iskazala dojmljivom interpretacijom Lazarova uskrsnuća iz Evanđelja, ali je u ključnim scenama Raskoljnikova priznanja i prihvaćanja grijeha te njegova obraćenja bila glumački blijeda i nedovoljno uvjerljiva.

Raskoljnikova u Janežičevoj predstavi igra Franjo Dijak, Sonju Marija Škaričić, Razumihina Alen Liverić, a ostale Zdenko Botić, Damir Orlić, Bosnimir Ličanin i Alojz Usenik.

Zapravo mislim da je Raskoljnikova više progonila ona nego baba.

Raskoljnikova možemo promatrati kao ubojicu, jer on to jest, ali on je ujedno i pravednik.

Jer zločinac naime ubija ili zbog materijalne koristi ili iz osvete, i sl, ali za Raskoljnikova je ovo moralan izbor; ukloniti staru lihvarku, ali i provjera vlastite moralne i psihičke snage.