(kaže jedna moja da ona to tako.. pazi na svemir.. jer se u suprotnom ako se ne pazi, sve raspadne) eto... nešto slično i ja kažem.. zbilja treba sve to nadzirati onak ko tobož, kulerski.. i kad te neko pita kajje?? ti veliš uz ležerni odmah rukom.. a ma pa ništa... ja to tak.. sve je ok.. a za to vrijeme pozorno, krajičkom oka, uma... pratiš, stanje, napetost situacije.. pa ako je regularna, onda moš i disat, smijati se, treptati i sve tak nešto nepromišljeno nesvjesna stvarne opasnosti delati.. no medjutim, ukoliko je onak lagana napetost tipa, narančasti kod (jer ima ih u raznim bojama, pošlihtanih tih.. napetosti) e onda situacija već postane skroz za napetiji, nervozan smijeh.. kojeg neće niko skužiti, ali će skužiti osoba sličnih sklonosti čuvara svemira ali ja znam.. točno znam kada sam to postala promatrač i na neki način čuvarica.. toga.. s tim svemirom...... jednog ljetnog dana tamo negdje krajem osamdesetih... kad ideš sa mora.. na motoru, a prema zg.. i sve pet, vjetar na licu, doživljaj slobode, malo buntovništva još egzistira... pozdravljaš se sa ostalim motorističkim bratstvom koje te mimoilazi ili susreće.. uzdignuvši dva prsta u znak " V ".. jer eto, mi smo svi kao neki pobjednici... i sva ta neka tobož.. free spirit spika e tada... je tu nedjelju popodne i na mostu, u samom slunju, pukla guma.. al ne da je pukla, sama od sebe, nego je neki komad lima.. baš tamo u zavoju ležao i čekao i odvaljeni oštri dio se zapiknuo pa je potreba mijenjanja iste, potrajala do nekih kasnih mračno noćnih sati... i našla se ta neka guma... (hvala svemiru) ali je bila fest ćelava.. ali ajde... jupi... svemir me voli i ipak ima dobrih i entuzijastičnih ljudi.. ali, naravno da nije bilo samo to jer nakon samo nekih tri sata potrage za gumom, raspoloživim vulkanizerom.. nedjelja popodne, ljeto, slunj... mrmlj.. mijenjanja i svašta nešto... počela je kiša ona ozbiljna... ljetna.. taman koja onako razlijepi cestu, da bude skroz zgodno, napeto i vrlo izgledno za izlijetanje i proklizavanje sklizava, taman za ćelavu gumu.. zadnju... jer eto, svemir ima smisla i za humor... e tada, tijekom te vožnje sam ja držala taj svemir i tu ćelavu gumu skroz u mislima i na okupu.. pod strogom kontrolom.. da se u neki jadni sat ipak.. uz neku blam brzinu.. živ i čitav dođe do zg-a.. shvatila sam da s vremenom potreba za tim nadziranjem nekako raste i zahtijeva sve više nas pažljivih nadzornika..