za ponovne početke.. dana.. potrebno je ponekad šutjeti ne odšutjeti samo biti tiho, pa pogledati situaciju.. okolnosti i sebe, svoje reagiranje, osluhnuti sebe i vidjeti i čuti i ne čuti je.. i ne vidjeti je.. više.. već osjetiti da je neka davno usvojena reakcija jednostavno iščezla više nije tu i zadivim se.. uistinu kako je neprimjetno, ali sasvim izostala jer toliko me ponekad zabave moram, trebam, mogu hoću, želim da tek kasnije shvatim da sam drugačija.. da sam ja.. ali drugačija.. bez onog osjećaja unutra koji je prije rogoborio, bunio se, pjenio, dokazivao, uzbuđivao se oko svega, grčio.. i sve poprilično doživljavao.. kao užasno bitno, nepravedno i dramatski... sad-će-se-svijet-opet-srušiti priznajem okretala sam to.. nešto.. u meni analizirala, promatrala, nijekala, priznavala, gledala iz posebnog ovog-onog kuta, stavljala u odnose, razloge, posljedicu, lomila prema svjetlosti, slala u mrak, rastavljala u komadiće, sakupljala, spajala i lijepila ali svaki puta je izgledalo bitno a onda jedno jutro, (jer se meni masa tih nekih spoznaja desi upravo tada) odmah nakon sna.. u onaj trenutak svijesti da je vrijeme i dan.. za ponovni početak osobne drugačijosti...