Moja šogorica Goga rođena je Beograđanka... zadnjih godina ljetuje kod svoje hrvatske familije na moru pa se jako zbližismo... sjajna je osoba a djeca su nam istih godina pa rado zajedno budemo na plaži, šetnji i sl... ispočetka, nekako je imala neodređeni strah da će imati neku neugodnost zbog svog ortodoksnog srpskog govora, pa je govorila ispod glasa i nastojala pričati jezikom koji ona smatra hrvatskim... to je bivalo prilično smiješno pa smo je uvjeravali da se ne treba opterećivati... ebate, da njoj netko prigovori zbog govora, ja bih prva prosukljala na uši od bijesa i sigurno bih reagirala... uglavnom, tamo gdje se obično kupamo ima ljudi koje bih uvijek okarakterizirala primitivcima, istina je, vidiš na kilometar... po ikonografiji, debelom zlatu, tetovažama, raznom kiču, glasnoći i rječniku... na plaži to vrlo brzo ustanoviš... mnogi ljudi plažu doživljavaju kao svoj dnevni boravak rastegnu ručnike, razna napuhavala, nemoguće rekvizite, ograde svoj teritorij... dovikuju se, viču na djecu, non-stop jedu i sl...... ja uvijek svoju djecu učim određenoj diskreciji na plaži... smatram da je to lijepo... ne moramo vikati na sav glas i non-stop jesti... plaža je prije svega mjesto za kupanciju... mi boravimo u moru gro vremena... ovo malo što se sušimo vani nastojimo biti pristojni i nenametljivi... moja Goga pak u toj je diskreciji pretjerala, valjda zbog potrebe da kamuflira svoj govor... ali zbog nerazvijenog sluha za razlikovnost naših jezika (pošto je cijeli život govorila samo lokalni beogradski), jedan dan ona vikne djetetu koje je nekih 30 m daleko u moru: